U Banja Luci je u petak veče održana promicija zbirke poezije "Drugi dio mene", autorke Une Mijatović, učenice trećeg razreda Medicinske škole u Banjoj Luci.

Mlada pjesnikinja tvrdi, da su joj papir i kanilo postali najbolji prijatelji od dvanaeste godine, što želi i da predstavi ovom zbirkom. Sopstveni svijet koji je Una stvorila, kojem svakodnevno pribjegava prožela je samim djelom.

Una Mijatović je jedno od mladih bića koji izrastaju u jako osjećajne pisce koji svoje osjećaje i maštu pretvaraju u riječi i na taj način pokušavaju, kako sebi tako i drugima, pomoći, bježeći u maštu.

- Upravo ovakav jedan mlad i osjećajan glas jeste Una Mijatović, pjesnikinja koja potpisuje svoju prvu zbirku ,,Drugi dio mene", napisat će Sara Srdić u predgovoru iz ugla publike.

Ljubav u mladim danima, gradski zivot, emocija i život generalno su samo neke od stvari o kojima mlada pjesnikinja govori u svojoj zbirci.

Mlada pjesnikinja naglašava da je, ustvari, sloboda najbitnija. Una takođe održava vezu i bliskost sa publikom tako što se upravo ona bori sa svim nedaćama i kroz svoj svijet i put pokušava svima pomoći kako da nađu izlaz.

U ovom njenom djelu se našao i esej koji je pisala prije dvije godine a koji govori o zidovima koji ljudi podižu oko sebe.

"A gdje je zapravo sva ona vedrina svijeta koju svi mi poznajemo? Gdje je nestalo sunce? Gdje su sve one prozračne visine koje se protežu iznad oblaka? Gdje su oni dani kada su samo jedinstvo i smijeh vladali među ljudima u cijelom svijetu? Gdje su nestali oni topli zagrljaji i one lijepe riječi zahvalnosti? Da li ljudi spavaju, žive u nekoj zabludi? U svijetu prošlosti, pamteći samo one loše stvari od prije par stotina godina, gdje su ljudi primorani živjeli među zidovima. Neki da sačuvaju svoj život, neki da maskiraju svoje greške, a neki sa istim razlogom kao i danas. Sjede iza svojih zidova sa naručjem punim predrasuda, osuda, poprijekih pogleda i svojeglavosti", između ostalog stoji u eseju Zid:

Una nosi dva velika tereta na svojim leđima. Jedan je teret i ugled, a drugi, mnogo veći, jeste pronalazak načina kako da oprosti onome ko to najmanje zaslužuje. Mlada pjesnikinja je žrtva kivnih emocija koje su na nju ostavile kako psihički tako i fizički trag. Uočavamo njeno direktno obraćanje istima, borbu ka oprostu tom dobu, a i samoj sebi. U cijeloj zbirci ona pronalazi način da se posveti svim mladima i pokuša da ih, kroz svoje stihove, izvede na pravi put.

Njene pjesme i eseji su puni iskrenosti, emocija i mnoge tjeraju do suza. Ljubav u njenom životu nikada nije bila u deficitu, pogotovo ne prema prijateljima i porodici što vidimo i kod brojnih francuskih, italijanskih i engleskih pjesnika. Zato smatram da im se treba pridružiti novo i jedinstveno ime, Una Mijatović, jedna bijela ptica u moru crnih predmeta.

Gosti promocije su bili poznata banjalučka književnica Aleksandra Čvorović, kao i mladi književnik Mladen Erak.

Mlada pjesnikinja u svojoj prvoj zbirci piše o svom životu, prvoj ljubavi, pobjedama, porazima ali i svojim gradovima, Banaj Luci, Sarajevu, Beogradu.

U nastavku pročitajte njenu pjesmu o Sarajevu.

Došla sam u naše Sarajevo

Pao je i prvi snijeg

Ulice mirišu na nas

Na ono što smo trebali biti

Na ono što nam nije bilo suđeno

Za ona obećanja za koja se sada oboje kajemo

Ili koje jedno od nas sada pruža nekome drugom

Dok mene ova smrznuta kaldrma, ovo ledeno Vilsonovo

gleda

sablasno, jeste

magično isto tako

jer prikaz ove umrle novele podsjeća na tebe

na nas na zabranu, pad, progon i bol

Na ono neostvarljivo i nemoguće

Naše bijaše, sada je tuđe

A možda je ipak i tako bolje

I ova hotelska soba, ovaj zasmagljeli prozor i raspakovan kofer

Pogled uz knjigu na baščaršijske ulice

gdje smo se zajedno htjeli izgubiti

Trenutnonaš san živi preda mnom

Uživa svoje besprekorne granice

Živi nas, našu zamisao, tragediju

i propalu incijativu...