Sustavna kontrola njemačkih granica, njenih 3700 kilometara, na snagu stupa 16. septembra. Sloboda kretanja zagarantirana europskim pravom time je uvelike ugrožena, a otvara se i mogućnost preuzimanja logike ove odluke u druge države članice.

Europska krajnja desnica nekad je sanjala o izlasku svojih matičnih država iz sastava Europske Unije. U Francuskoj su zazivali Frexit, u Njemačkoj se ta “čežnja” zvala – Dexit. U zadnje vrijeme su se čini se, ti zahtjevi utišali.

Razlog ne leži u tome da se desnica odjednom priklonila EU-u, već u činjenici da su se dosjetili da bi, umjesto da odustanu, mogli preoblikovati Europsku uniju u splet “snažnih” zemalja od kojih će svaka pojedinačna usvojiti vlastitu desničarsku antimigracijsku agendu.

 Kako je nedavno naznačio predsjednik francuskog krajnje desnog Nacionalnog okupljanja, Jordan Bardella, objašnjavajući zašto se ta stranka odmaknula od zahtjeva za napuštanjem EU-a: “Ne odlaziš od pokerskog stola dok pobjeđuješ.”

Činjenica da je krajnjoj desnici otvoren prostor za pobjedu oslikavaju rezultati izbora u Njemačkoj gdje je vladajuća koalicija najavila sistematsku kontrolu granica, koja će nastupiti 16. septembra. Strože kontrole na svih devet kopnenih granica su pokušaj suzbijanja imigracije u režiji tamošnje vlasti na način da uskrati pojedincima, posebice tražiteljima azila koji su prešli granice drugih EU zemalja, da uđu u Njemačku.

Zasad se očekuje da će ovakve provjere granica biti na snazi narednih šest mjeseci.

Najavljene su usred uzavrele debate oko onoga što je vođa konzervativne opozijske stranke Kršćanske demokratske zajednice (CDU) nazvao nacionalnom opasnosti nakon što je sirijski tražitelj azila, koji je po EU regulacijama za traženje azila trebao biti deportiran iz Njemačke u Bugarsku, nožem napao i usmrtio troje ljudi u Solingenu na zapadu Njemačke. Od nezapamćenog uspjeha krajnje desne, antiimigrantske Alternative za Njemačku (AFD-a) u pokrajinama Tiringije i Saksonije, ova rasprava dosegla je svoj vrhunac.

Njemačka vlada je na opasnom putu; ova država najjačom ekonomijom drži središnju poziciju u Uniji, što znači da se plan o strožem kontroliranju granica kosi sa središnjim postulatima EU-a i prijeti potkopati europski projekt.

Kamen temeljac tog projekta bila je ambicija za brisanjem nacionalnih granica kreiranjem schengenskog prostora koji trenutačno uključuje 25 od 27 država članica. To je bio jedan od razloga zašto je EU bila dobitnica Nobelove nagrade za mir 2012., iako je čak i tada na hiljade migranata godišnje umiralo na njenim vanjskim granicama.

Tadašnji predstavnik EU-a tada je izjavio: “Unazad 60 godina, europski projekt nam je pokazao da je moguće ujedinjenje ljudi i nacija usprkos granicama. Da je moguće prevladati razlike između “nas” i “njih”.

Nije stoga začudno zašto je poljski premijer Donald Tusk javno kritizirao njemački unilateralni plan za ukidanjem Schengena i kršenjem europskog prava. Austrija je također rekla da nije spremna primiti migrante koji će biti vraćeni s njemačke granice, a nagađa se da bi i druge države mogle slijediti njen primjer.

 Njemački kancelar Olaf Scholz tvrdio je u srijedu da je vlada već postigla “veliki zaokret u suzbijanju neregularne migracije.” No njegov plan riskira proizvesti lančanu reakciju diljem Europe, reakciju koja bi mogla dovesti do ukidanja “post-nacionalne” ideje. U Nizozemskoj, vođa radikalno desne Slobodarske stranke, sada članicom vlasti, već je pitao: “Ako Njemačka može, zašto mi ne bismo mogli?”, dodajući: “Što se mene tiče, čim prije tim bolje!”

I druge stranke na krajnjoj desnici – slave. Pridružujući se antimigrantskom sentimentu, navodno centrističke stranke odrađuju radikalno desni posao i legitimiziraju viziju neprobojne Europe. Ne bi trebalo iznenaditi ni da je Viktor Orban čestitao Scholzu: “Kancelaru, dobrodošli u klub! #stopmigraciji”, objavio je na X-u.

Njemačke statistike o azilu pokazuju da se broj tražitelja azila ustvari – smanjio. Međutim, tri stranke vladajuće koalicije žele povratiti podršku birača pridružujući se krajnjoj i centralnoj desnici. I AdD kao i CDU agresivno guraju represivne migracijske politike, piše Guardian.

Šefovi njemačkih pokrajinskih policija su izrazili strah o mogućem manjku kapaciteta potrebnih za sprovođenje novih graničnih mjera. Ali može li Njemačka zaista kontrolirati 3700 kilometara granica ili ne može je – nebitno. Traženjem da se provedu mjere ususret trećih pokrajinskih izbora u Brandenburgu 22. septembra, koalicija je glasačima signalizirala da je pripravna odlučno reagirati kako bi adresirali ono što vođe CDU-a hiperbolizirano nazivaju “gubitkom kontrole” na njemačkim granicama.

Uvjerenje njemačke vlade da može ovladati migracijom i povratiti podršku birača pojačavanjem kontrole na granicama je pogrešno. Istina je, kako piše Guardian, da će se migracija i dalje nastaviti u svijetu koji je nemoćan adresirati razloge zašto ljudi bježe iz matičnih zemalja, a oni su: rat i konflikt, politički progon i opresija, klimatska katastrofa i neodrživi model eksploatacije resursa.

Osim gomilanja rasne mržnje u društvu i ukidanja prava ranjivim skupinama, njemačka vlada riskira staviti samu Uniju u opasnost.

Ideja političke zajednice koja se diči pravom slobode kretanja se raspada pred našim očima. A za to nisu odgovorni migranti.