Kad je u oktobru 2017. godine odlučila raščistiti prostor u garaži gdje su se nalazile kutije s njezinim lutkama i haljinama iz djetinjstva te predmetima koji su pripadali njezinim pokojnim roditeljima Petri i Manuelu, Ana Belen Pintado iz gradića Campo de Criptana južno od Madrida nije ni slutila da će se njezin život iz temelja okrenuti.

Pospremajući obiteljske uspomene naišla je na neke papire koje nikad nije vidjela: medicinsku dokumentaciju staru nekoliko desetljeća, uključujući i bilješku majčina liječnika. U bilješci je pisala da je njezina majka Petra Torres, stara 31 godinu, bila u braku osam godina, željela je imati dijete, ali nije mogla zbog anomalija na maternici i u jajovodima koji su doveli do sterilnosti.

Dijagnoza je postavljena 1967., šest godina prije Anina rođenja. Premećući dalje stare papire u kutijama, Ana je našla svoj rodni list u kome je bilo navedeno da je njezina majka rodila djevojčicu u klinici Santa Cristina u Madridu.

“Dobar izgled i vitalnost, dobra boja”, napisao je član bolničkog osoblja. Pisao je i datum Anina rođenja, 10. jula 1973. godine, čak i broj sobe: 22. No neko je otkinuo gornju trećinu papira i uznemirena Ana spoznala je da je njezin rodni list bio krivotvoren.

– Odmah sam pomislila da sam ukradeno dijete – rekla je Ana Pintado za New York Times

Magazin koji je nedavno objavio njezinu dramatičnu priču o potrazi za biološkom majkom. Ana Pintado odavno je znala za fenomen beba ukradenih iz bolnica u Španiji. Krađe su se događale pred kraj režima Francisca Franca (1892.-1975.), desničarskog diktatora koji je zemljom vladao od 1939. do 1975. godine. Međutim i danas je oko “ukradenih beba” veo tajne, a među naučnicima se vode rasprave.

Prema riječima majki, časne sestre koje su radile u rodilištima uzimale su dojenčad nedugo nakon što su rođena i govorile ženama, koje su često bile neudate ili siromašne, da su njihova djeca mrtvorođena. Ali bebe nisu bile mrtve: diskretno su prodane dobrostojećim roditeljima katolicima, od kojih mnogi nisu mogli imati djecu. Niko ne zna tačno koliko je beba oteto, ali procjene govore o desecima hiljada. Ana se odmah sjetila čudne epizode koja se dogodila 2010. godine kad je umro njezin navodni otac Manuel.

Advoka, t koji se bavio ostavinskom raspravom pronašao je neke papire koji su pokazivali da je Ana rođena s drugim prezimenom. No prije nego što je to mogla pogledati, njezina navodna majka Petra zgrabila je dokumente i odbila više govoriti o njima. Umrla je četiri godine kasnije.

Zaintrigirana papirima koje je našla, Ana i njezin suprug Jesus Ignacio Monreal otišli su do komšinice i porodične prijateljice. Ona je priznala da je Ana usvojena, ali nije znala detalje o usvojenju. K tome, supružnici Pintado zaprijetili su joj da ne smije nikome govoriti o usvojenju pa se obavezala na šutnju koju je prekinula te večeri. Dok je komšinica pričala,

Anin suprug nije djelovao iznenađen pričom. Priznao je kako je prije mnogo godina čuo glasine da mu je supruga usvojena, ali to nikad tokom braka, u kojem su dobili troje djece, nije spomenuo. Ana je odlučila nastaviti potragu za majkom razgovarajući s prijateljima njezinih roditelja. Svi su tvrdili da ništa ne znaju, ali jedan komšija prisjetio se jedne epizode kad je Petri “pobjeglo” pa je u uskom krugu ispričala da je kćer dovela iz Madrida.

Rekla je i da su je oni koji su bili uključeni u posvojenje zamolili da nosi jastuk ispod haljine kako bi izgledala trudna kad ide u bolnicu. Ispričala je i da je za posvojenje djevojčice platila veliku svotu novca. Među papirima u svojoj garaži Ana Pintado pronašla je još jedan trag. Njezina majka sačuvala je niz čestitki jedne katoličke časne sestre iz Madrida. Jedna od čestitki prikazivala je Josipa i Mariju, druga je imala sliku žene u haljini koja drži dijete. “Neka ti tvoje dijete, kojeg se sjećam, bude poticaj da nastaviš živjeti život pun snova”, pisalo je.

Ana se prisjetila kako je kao dijete s majkom posjetila časnu sestru u Madridu, ali nije se mogla sjetiti imena časne sestre. Međutim ono je pisalo na čestitkama: časna sestra Maria Gomez Valbuena. Guglajući na internetu pronašla je mnoštvo tekstova o otmicama beba u bolnicama u koje je bila uključena časna sestra Maria Gomez Valbuena. Slučaj za slučajem vodio je do klinike Santa Cristina u kojoj je rođena. No časna Maria nije joj više mogla pomoći: umrla je 2013. godine u 87-oj godini života. Nikad nije bila službeno optužena za krađu beba niti je u javnosti priznala da je bila u to uključena.

Ni Katolička crkva nikad nije javno priznala kakvu je ulogu imala u otmicama. Međutim u španskoj javnosti opće je poznato da su desetljećima određene časne sestre odlučivale ko ima pravo odgajati dijete, a ko ne. U nastavku potrage za majkom, Ana Pintado obratila se organizaciji čiji su članovi bili “ukradene bebe” ili ljudi kojima su ukrali djecu. Nije je obeshrabrilo što je od 400 članova grupe samo njih 10 pronašlo svoje bližnje.

Kako bi našla biološku majku, Ana je u januaru 2018. ispričala svoju priču na televiziji. Nadala se da će se neko javiti s informacijama, ali mjeseci su prolazili da ništa nije saznala. Međutim nije odustala, nego se obratila novinarima svih važnih španskih medija koji su zatim objavili njezinu priču. U julu 2018. godine javio joj se jedan čovjek koji je pročitao njezinu priču u lokalnim novinama i rekao da je bliski prijatelj žene Pilar Villora Garcia, koja je ostala bez bebe u doba kad se Ana rodila. Ana je nazvala Pilar i nakon što su usporedile podatke, bila je sigurna da je našla svoju biološku majku. Potvrdu je dobila i iz Madrida: njezina majka zvala se Pilar Villora Garcia. Majka i kći srele su se tri mjeseca kasnije: dvije žene čvrsto su se zagrlile i rasplakale.

Zatim je za večerom Ana čula i majčinu priču. Pilar je rođena je u jednom planinskom selu, a u Madrid se preselila s 12 godina. Mlada se udala i imala je dva sina: Josea Luisa, kojemu je dala ime po svome (pokojnom) suprugu, 1968. i Francisca 1972. godine. Iduće godine ponovno je zatrudnjela i silno se nadala djevojčici koju je željela nazvati Angela po svojoj majci. Kliniku Santa Cristina prvi put je posjetila u aprilu 1973. godine kad je bila kod ginekologa.

Nije se sjećala da je ondje vidjela časnu sestru, ali njezin bolnički dosje pokazuje da je sestra Maria najvjerovatnije primijetila Pilar. Časna Maria je na Pilarin dosje napisala riječ “milosrđe”: to je bila referenca na prostor na klinici gdje je odabrala svoje mete. Kad je osjetila trudove u julu 1973. godine, Pilar se vratila na kliniku Santa Cristina. Bio je to lagan porod bez ikakvih komplikacija. Čak se sjeća da je nakratko držala svoje dijete. Ali onda je beba odvedena i neko je stavio masku za anesteziju na Pilarino lice.

Plakala je kad se to dogodilo: kao da je znala da se sprema nešto strašno. Kad se ponovno probudila, liječnik i medicinska sestra rekli su joj da je beba mrtva. Bolnica je sredila papirologiju i ukop, nije joj palo na pamet da su lagali. – Izgubile smo 45 godina, a to se ne može vratiti – priznala je New York Timesu Ana Pintado. – No svakome koga sretne na ulici moja majka kaže: ‘Ukrali su mi kćer, ali sad smo se našle‘ – zaključila je Ana Pintado.