Najradosnijem kršćanskom blagdanu prethodi muka Gospodnja, smrt i pogreb.
Piše: ZDENKO SAMARŽIJA (Ljudski.ba)
Novozavjetne knjige pružaju jasnu ideološku i vjersku platformu Isusovog nauka (uzore [Nisam došao uništiti zakone već ih provesti.], pragramatske punktacije [Govor na Gori] i orise za naslijeđe [Vade mecum – hodi sa mnom]), no isti spisi dopuštaju tek da oslikamo pojedine topose Isusovog života. Središnje točke nauka, odnosno utemeljenje civilizacije ljubavi, međusobnog poštovanja i odgovornosti prema sebi, bližnjem i slabijem, te paradigma „principa nade“ i imperativa za pronalaskom boljih rješenja, vrhunac imaju u muci, žrtvi i usksrnuću. Njima Krist omogućuje otkupljenje od grijeha, koji se namnože u životu, i jamče ulazak u Kraljevstvo Nebesko.
Suvremeni autor temeljem osobnog iskustva i empatije opisuje tugu Isusove majke Marije da nema naziva za roditelja koji je izgubio dijete: topografija tuge boluje od kroničnog nedostatka riječi jer, kako veli pučka mudrost „Važno je da ide po redu“. Kada se red poremeti roditelj umire svakodnevno, svakoga sata, svakoga trena. I kod najčvršćih vjernika tada se javlja sumnja. I zadnje riječi čovjeka Isusa su „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“
To nije ekskluziva katolika ni kršćana u cjelini – anakrono je tumačenje da je samo preko Crkve moguć ulazak u vječni mir – već je Isus uskrsnućem omogućio spasenje svih koji to zasluže djelima.
Opis Isusovog groba bio bi nemoguć bez konstatacije da se utjelovio čovjekom i po svemu bio istobitan s ljudima, naravno, svoga kulturnoga krajolika: okupirane pokrajine Palestine kojom su tada, na prijelazu milenija, vladali Rimljani. Sama Palestina i nije bila nešto što bi trebalo Carstvo u nastajanju – nema drveta, zlata, obilja životinja niti je gusto naseljeno područje da bi bila beskrajan bazen robova.
Ali, Libanon s cedrom, plemenitim (brodo)građevnim drvetom i malo sjevernija Sirija sa željeznom rudom u kojoj je dovoljno sumpora i ugljika pa nije potrebna visoka temperatura da bi se dobio čelik za mačeve i druga oružja, te Misir (Egipat) na jugu s tri žetve tijekom godine i proizvodnja različitog sukna, motivirali su Rimljane da u Palestinu šalju provjerene i kapacitirane kadrove da vode administraciju. Rim se nije odveć petljao u unutrašnje poslove Židova i ostalih naroda niti je uzimao prevelike poreze – dapače, porezi za vrijeme rimske okupacije bili su niži nego u prethnodnim vlastima. Arheolozi su objasnili dio pogrebnih običaja Židova, obredna pomazanja uljima i povijanja u platno pokojnika – što su Židovi naučili za boravka u Egiptu – i za života si priredili grobnicu i dovoljno pomasti. Nikodem je najmudriji Židov onoga doba s kojim je Isus rado provodio vrijeme i čiji je nauk fascinirao i opčinio Nikodema pa mu je ovaj ustupio grobnicu.
Krista je pomazao, povio i položio u grobnicu Josip iz Arimateje, također obožavatelj i česti sudionik događanja koji je upijao svaku Isusovu riječ. Grobnica je uklesana u vapnenačkoj polupećini, što si je mogao priuštiti samo imućni klerik čija je vjerska pravovjernost bila pod lupom javnosti, al i ostalih prelata i židovskih vođa. No, grobnica se posuđuje samo najboljem prijatelju kojeg je zatekla smrt. Spisi ne opisuje detalje grobnice, ali ustupanje gorobnice savršeno oslikava prirodu odnosa Isusa i Nikodema. *
Nitko nije svjedočio uskrnuću već su pomaknuti ulazni golemi disk i praznu grobnicu otkrili Marija Magdalena i još jedna žena koji su treći dan nakon smrti i pokopa došli po protokolu obići grob. Pojurile su k učenicima, utučenim i razočaranim učenicima, među kojima je Jakova, Isusovog rođaka, kojeg je, kao i svakog rođaka preplavila malodušnost. Još istoga dana vidjeli su Krista, no ovaj puta Boga na Zemlji. Podijelio im je zaključne upute i poslao po Bliskom istoku i obalama Mediterana da navješćuju Njegov nauk. I da svakome pruže utjehu i ponove Isusovu riječi “Ne bojte se”.
Maketu izradio Tomislav Ćosić iz Donjeg Miholjca
(Zdenko Samaržija, ugledni je profesor filozofije i povijesti te autor više udžbenika za učenike osnovnih i srednjih škola)
