Bivši BiH diplomata, politički analitičar i posmatrač na nelegalnom referendumu u Ukrajini napravio opširnu analizu izbora u BiH. Njegov zaključak je da još uvijek većina građana i politika želi "plemenski" način uređenja države.Očekivano Šoja je jedan od rijetkih koji brani Visokog poredstavnika i njegove intervencije u Izborni zakon i Ustav F BiH. Njegov tekst za Autograf.hr prenosimo u cijelosti.

Koristeći inverziju vremena Isusovog raspeća i smrti, koje se dogodilo u tri sata popodne, Katolička Crkva je u 16. stoljeću zabranjivala bilo kakvu aktivnost između tri i četiri sata ujutru.

Crkva je vjerovala da je to vrijeme kad su đavoli i vještice i duhovi na vrhuncu svojih natprirodnih aktivnosti sve dok ih ne otjeraju prvi pijetlovi. Nisu samo vještice izlazile u mrklo doba. Vile su se takođe znale pojaviti iza ponoći pa na livadama i njivama zaigrati veselo kolo.

Slično vjerovanje je i u anglosaksonskoj narodnoj tradiciji, a ne bi me čudilo da to pređe i u našu tradiciju zbog onoga što se kod nas tradicionalno dešava tokom izbornih noći već tri decenije.

Tokom naše posljednje izborne noći, sa drugog na treći oktobra ove godine, noći koja još nije završena, a pijetlovi se još nisu probudili, bilo je svakakvih natprirodnih aktivnosti. A i neke su vile izlazile da se vesele uz muziku, izgleda uzaludno.

Za natprirodna i neprirodna dešavanja pobrinule su se sluge velikih političkih meštara, ali i, gle čuda, međunarodni visoki predstavnik za BiH. Prvi su gledali kako da korupcijom, palicama, lomačama i olovkama u ”đavoljim satima” tokom noći isprave volju naroda, a Christian Schmidt je u izbornoj noći odlučio promijeniti Ustav Federacije BiH!

U toku gluhog doba noći, dok svak spava, glasački listići se magijom sami cijepaju i zapale. Neki se zamijene, prešaraju ili naprosto iščeznu. A sve zato što državni parlament godinama odbija raspravljati o mogućnosti uvođenja bržeg i pouzdanijeg sistema uz pomoć novih tehnologija, skeniranja glasova i slično. Time bi se rezultati, uz to pouzdani i tačni, znali i prije zlokobne ponoći.

Možda zbog prevara pedeset posto stanovnika ne glasa na izborima. Kad se na to doda skoro pola miliona nevažećih glasačkih listića, od kojih je vjerovatno samo neznatan broj istinski nevažećih, shvatimo da ti papirići koji slave slobodu čovjeka i njegovog izbora, u nekim zemljama služe zapravo za pobjedu vještih i podlih prevaranata, kao dokaz vrhunskog prezira prema običnim ljudima koji žele sami birati svoju sudbinu. Njihove dobre vođe ih toliko vole da su se ponudile promijeniti sudbinu svog stada.

To bi bio glavni zaključak ne samo ovih već i svih dosadašnjih izbora: sebičnost, apsolutno odsustvo razmišljanja o državnom napretku i apsolutno nepoštovanje vlastitih državljana i njihove volje.

U ovom tekstu koji se ne namjerava baviti brojkama i procentima (konačne podatke uostalom još nemamo) željeli bismo navesti osnovne značajke netom završenih izbora.

Druga važna karakteristika izbora vezana je za građanski i etnički pristup i opredjeljenje birača. U posljednje četiri godine, kao nikad dosad, govorilo se o prednostima građanskog nad etničkim.

Tvrdilo se kako će Bosna i Hercegovina otići u srednji vijek ako ne postane građanska država. Te poruke su dominirale javnim prostorom gdje su se utrkivali razni političari i intelektualci da to pojasne. Na osnovu rasprava i komentara moglo se očekivati da će građanska opcija na izborima dobiti tri četvrtine glasova.

Autor ovog teksta prirodno pripada građanskoj opciji funkcioniranja i razvoja države te smatra da će samo takav koncept donijeti sreću ovoj nesrećnoj državi. Ali treba biti realan i dovoljno razuman pa osjetiti u kakvoj omađijanoj sredini živimo. Zato redovno pokušavam objasniti dobronamjernim romantičarima da bolje sačekati izbore pa tek tada zaključivati.

Kao što je prije rata većina trebala glasati za reformiste Ante Markovića pa odustala u posljednji čas, tako se i dalje mnogi na dan izbora predomisle pa umjesto građanske odaberu etničku odnosno nacionalističku opciju! Što je sigurno, sigurno!

Brojke su neumoljive. Iako prebrojavanje još nije završeno, može se kazati da su i na ovim izborima birači glasali uglavnom za partije koje imaju homogen nacionalni sastav.

Sabrao sam prije svega glasove svih stranaka koje su dobile najmanje 10 hiljada glasova na izboru za državni parlament, odnosno ukupno skoro 1,9 miliona ljudi. Potom sam posebno sabrao sve glasove ”jednonacionalnih”, kao i onih višenacionalnih partija, u oba entiteta.

Na osnovu toga vidi se da u Federaciji 28 posto ljudi glasa građanski, a 72 posto nacionalno, dok u Republici Srpskoj najmanje 90 posto glasa nacionalno. Kažem najmanje, jer je ostalih 10 posto glasalo za partiju popularnog buntovnika Nebojše Vukanovića i prividnog socijalista Petra Đokića. Nisam siguran da su i ove dvije partije baš mnogo multietničke, ali nisam imao srca i njih prebaciti na nacionalnu hrpu, da ne ispadne sto posto!

To nam govori da na razini cijele države čak 83 posto stanovnika i dalje ne želi glasati za građanske stranke. Tek svaki peti građanin koji izađe na izbore u BiH bira građansku opciju.

U Republici Srpskoj stanje je više nego zanimljivo i znakovito. Nijedna građanska partija nije dobila više od 10 hiljada glasova. Najbliža tom broju je koalicija više građanskih stranaka i pokreta na čelu sa SDP-om BiH, ali to se sve svodi na oko 4.200 od 595 hiljada glasova. U privilegovanom društvu šest srpskih stranaka koje su dobile više od 10 hiljada glasova našla se samo jedna ”nesrpska”. To je SDA, sa 28 hiljada glasova, skoro sedam puta više nego svi multietničari iz RS-a.

Građanska i multietnička stranka koja je u izborima za državni parlament osvojila najviše glasova u Federaciji je SDP BiH. Od ukupno 920 hiljada dobila je 127 hiljada glasova. Ali ako se uzme u obzir da su od petnaest partija koje su dobile preko 10 hiljada glasova samo četiri multietničke, onda se zaista moramo zapitati u kakvom svijetu živimo i zašto ljudi bježe od zajedničkog života i drže se svojih plemena?

Da apsurd i tuga budu veći, osoba čiji je izborni slogan glasio ”Za građansku državu”, Željko Komšić, okupila je oko sebe, uz malobrojne romantike i zanesenjake, uglavnom veoma ostrašćeni i slabo tolerantni dio bošnjačkog stanovništva kome je građanska ideja samo paravan za vlastitu dominaciju bez trunke demokratičnosti i jednakosti.

Treća karakteristika izbora je veliki poraz Bakira Izetbegovića. Nju je pratila prva pobjeda jednog ljevičara za člana državnog predsjedništva, socijaldemokrata Denisa Bećirovića, kao i ulazak prve dame u tu instituciju, Željke Cvijanović iz SNSD-a. Oboje su ubjedljivo pobijedili. U ovome počiva tanka nada da bi se moglo dogoditi nešto značajno za cijelu državu.

Denis Bećirović je nedavno imao jedan znakovit potez, kao malo tko dosad. U trenucima dok ga je Milorad Dodik pokušao isprovocirati i uvrijediti, što nije neočekivano jer Dodik živi od sukoba, Denis Bećirović se izdigao i državnički reagirao. Umjesto oštrog odgovora, pozvao je Dodika na saradnju da zajednički grade državu, za opšte dobro. Izbjegao je direktan verbalni sukob koji su dosad sa zadovoljstvom i nestrpljenjem iščekali Željko Komšić i Šefik Džaferović. Tako su od države pravili nepotrebnu javnu svađaonicu.

Očigledno je da Denis Bećirović ne želi to raditi, barem zasad, i ako istraje u tome i eventualne sukobe ne vodi pred kamerama već daleko od njih, on bi mogao igrati presudnu ulogu u smirivanju strasti u zemlji. A to je prevažno.

U tom slučaju ne bi bilo neočekivano za jednu damu da odgovori u istom stilu, ukoliko se uspije izvući iz Dodikovih kliješta. Za Željku Cvijanović bi, iz stotinu razloga, bilo veoma važno da se sad kad je dobila veliku moć, mudro i postepeno distancira od Milorada Dodika. To bi bilo veoma važno i za nju i za Republiku Srpsku i za cijelu državu. Treba se barem nadati, drugo nam ništa ne ostaje.

Poraz Bakira Izetbegovića je začuđujuće bio praćen skoro neočekivanom ubjedljivom pobjedom njegove partije, SDA, kojoj su predviđali veliki poraz. Za taj lični poraz objašnjenja se mogu naći unutar i van zemlje, ali to je sad manje važno jer je bitnije pitanje da li će se u okviru te partije neko usuditi i postaviti pitanje smjene Bakira Izetbegovića? Čini mi se da se malo tko usuđuje i postaviti pitanje, ali i prognozirati da li će se to dogoditi.

Teško je takođe prognozirati kakva će biti sudbina Milorada Dodika koji je najvjerovatnije i nimalo začuđujuće izgubio izbore od Jelene Trivić. To je više nego snažan znak da je, slično Izetbegoviću, izgubio ličnu popularnost, ali činjenica da njegova partija i dalje ima snažnu većinu u entitetskom parlamentu će ga još neko vrijeme održavati u političkom životu.

Pobjedu SDA i SNSD-a pratila je apsolutna pobjeda HDZ-a BiH i Dragana Čovića. Za tu neprikosnovenu pobjedu koju sam još davno predvidio u svojim komentarima, zaslužna je samo jedna osoba: Željko Komšić. Nimalo za to nije zaslužan Dragan Čović koji faktički nije ni vodio izbornu kampanju.

Komšić se za sve pobrinuo svojim agresivnim i ratobornim izjavama, punim netrpeljivosti i uvreda koje su izazvale potpunu konsternaciju unutar ogromnog dijela hrvatskog življa u BiH i bacilo ga u zagrljaj Čoviću. Ako je prije desetak godina HDZ BiH imao i neku konkurenciju, on je danas više nema.

Da ne bude zabune, ne spadam u grupu onih koji uporno i pogrešno pokušavaju objasniti da je Komšić nelegalno i nelegitimno izabran. On je i legalan i legitiman čim je demokratski izabran. To nije pitanje ni problem. Problem je što niko ne želi razmišljati o posljedicama po državu zbog te očigledne i namjerne prevare jednog neprevaziđenog i štetnog demagoga. O njima je samo razmišljao Dragan Čović kome je takav Komšić savršeno odgovarao i koji sad zadovoljno trlja ruke.

Borba za formiranje vlasti počela je odavno, a prava počinje kad se tačno sazna koliko tko ima poslanika u raznim skupštinama. Pošto su sva sredstva, uključujući naročito ona nedozvoljena, kod nas legalizirana, očekuje se velika borba za vlast. Možda jednog dalekog dana počne i borba za dobro ljudi.

Četvrta, najoriginalnija i najčudnija karakteristika izbora je odluka kojom visoki predstavnik donosi amandmane na Ustav Federacije BiH. Njima se naročito reguliše pitanje popune i funkcioniranja Doma naroda u Parlamentu Federacije BiH.

Vrijeme i noćni sat donošenja jedne ovakve odluke dovoljno govori o tome kakva je ona, ali naročito govori koliko je apsurd zavladao kod nas i kako nas nitko nimalo ne poštuje. Međutim, kakva god bila, ova je odluka riješila dva krupna problema. Jedno je prevara prilikom konstituiranja domova naroda u parlamentu Federacije, a drugo je blokada uspostavljanja vlasti u Federaciji koju redovno provodi ili najavljuje HDZ BiH.

Odlukom je oboje onemogućeno. Stoga je ona, uz sve ograde vezane za njenu demokratičnost, kontekst i vrijeme, zbog svoje pragmatičnosti sasvim dobrodošla i korisna. Uostalom, svi oni koji su očajni zbog odluke imaju priliku da je sami ukinu u federalnom parlamentu i glasaju za bolja rješenja.

Odluka je u dijelu zemlje i kod dijela naših političkih i intelektualnih struktura izazvala strašan gnjev, isti kao gnjev Christiana Schmidta o kojem smo nedavno pisali u Autografu. Srdžbu prate vrlo uvredljive i grube riječi protiv visokog predstavnika. Ovakav direktan i otvoren napad na jednog stranog dužnosnika još nismo doživjeli. Uz to najvećeg i najmoćnijeg!

U orkestriranom i proračunatom napadu prednjači Željko Komšić koji u uredu visokog predstavnika pronalazi čak ”stidljivi fašizam” i koji veli da je ”perspektiva BiH za punopravno članstvo u Evropskoj uniji ugrožena odlukama visokog predstavnika u BiH”.

Kao da smo mi već spremni za EU, ali nam Schmidt ne dozvoljava. Neki vele da OHR propagira ”kulturni rasizam” i aparthejd, da betonira etničke podjele, da želi podijeliti zemlju, ubiti ideju o građanskoj državi i čak da je otvorena mogućnost novog rata!

Stoga se veli da građani ”nisu dužni poštovati rasističke odluke OHR-a”. Uz takve optužbe lucidno zapažanje jednog člana državnog parlamenta da je ”Angela Merkel kod nas zaposlila Schmidta jer nije imao gdje ići do penzije” zvuči kao kompliment, a pomalo i kao slika našeg parlamenta.

Zaboravljamo stalno nešto važno: da smo bili bolji, ne bismo dobili ni Dayton ni OHR. Da nam u krvi nisu prevare i blokade i tko zna šta sve još, ne bi nam se u nedoba nametali zakoni i pravila ponašanja. Dobili smo samo ono što smo tražili i zaslužili.