Da na ljubav ne utječu godine, pokazuje i priča o bračnom paru Mandić u Gornjoj Dubici kod Odžaka, koji su zajedno već 61 godinu. Valentinovo je dan kada se posebno prisjećaju početaka svoje ljubavi, te svega onoga što je ta ljubav iznjedrila.
Šezdeset i jednu godinu njih dvoje žive u skladnom braku. Bilo je tu lijepih i manje lijepih trenutaka, no kroz sve to su prolazili zajedno. Mnogo više se nekada radilo, ali je, kažu nam naši sugovornici, život bio ljepši.
„Bilo mi je i lijepih dana, bilo mi je i gorkih dana, kada je on odlazio na posao, a ja ostanem s djecom. Nisam imala, valja donijeti i drvo i nahraniti kravu, ali lijepo mi je bilo živjeti“, priča Šimica za FTV. Za Valentinovo se prije nije znalo, ali, ipak, ljubav se obilježavala na druge načine i datume. Niko nije poklanjao svojoj supruzi cvijeće, nego ono što joj može biti korisno za rad: „Ma, nije bilo onda ništa. Kada sam otišao u Kopanicu na snimanje za 8. mart, kupio sam joj motiku, da može da kopa“.
U njihovoj ljubavi rodilo se veliko potomstvo. Za skladan i dug brak kažu da postoji recept.
„Djece smo imali osmoro, unučadi 21 i 18 praunučadi. Tko hoće biti pametan, može biti dug brak. Ne mogu biti uši više glave, moraš malo i šutjeti“, poručuje Šimica.
Djeca su otišla svojim životnim putem. Njih dvoje sada žive sami i jedno drugome su i supružnici i prijatelji. Pomažu si, tješe se u boli, raduju u veselju. Jedno bez drugoga nakon toliko godina provedenih zajedno - ne bi mogli. Mladima poručuju da je dogovor uvijek mora postojati.
„Starost je starost, donijela svoje. Ja nigdje ne bih otišla noćiti, a da njega ostavim samoga kod kuće - što ja znam što može biti po noći“, kaže Šimica.
Niko dodaje kako sve treba raditi u dogovoru: „Da se slušaju, ako imaju djece – da poštuju svoju djecu“.
Ljubav piše predivne stranice života, posebno kada traje ovoliko godina. Šimica i Niko Mandić primjer su ljubavi koja traje cijeli život. Gledajući njih dvoje, svatko od nas može poželjeti imati pored sebe nekoga koga će voljeti i nakon šezdeset i jedne godine braka.
