U rodne Staniće, zaselak sela Jelašinovci, na obroncima Grmeča, općina Sanski Most, Mirko Stanić se vratio prije osam godina i živi u kući koja mu je obnovljena sredstvima međunarodnih organizacija i do koje vode loši šumski putevi. Kaže kako je povratnički život težak, a najteže mu pada usamljenost, s obzirom na to da je jedini stanovnik na ovom području.

"Nekada je u Stanićima bilo dvadesetak kuća, a u svakoj kući po četvoro ili petoro čeljadi. Život je bujao na sve strane, a sada nema nikoga. U ratu su kuće porušene, nešto je obnovljeno, ali se niko nije vratio da živi ovdje osim mene", kaže Stanić. Dodaje kako život provodi kao Robinzon Kruso, te da su mu najčešći posjetioci i komšije divlje životinje iz grmečkih šuma.

"Navrate srne i srndaći, lisice, šakali, pa čak i medvjedi. Nisam imao do sada problem s medvjedima, miroljubivi su i znatiželjni, malo prošetaju, pogledaju šta ima i odu svojim putem. Neke sam uspio i snimiti telefonom", kaže Stanić.

Život provodi u četrdesetak kvadrata obnovljene kuće, struju je napokon dobio prije tri mjeseca, a najveći problem mu predstavlja voda i njome se snabdijeva skupljajući kišnicu.

"Mogu samo reći kako bez struje života nema. Međutim, sada su i troškovi veći, valja platiti račune, pa je i to jedan od problema", dodaje ovaj povratnik, čiji je jedini izvor primanja skromna penzija koja teško može da pokrije osnovne životne potrebe.

Stanić ne posjeduje nikako prevozno sredstvo, pa je prinuđen pješice prelaziti velike razdaljine do Jelašinovaca, najbližeg mu naselja. Kaže kako su posebno zime teške u ovom podgrmečkom kraju, gdje zna napadati i do dva metra snijega. Stanić se nikada nije ženio, tako da nema potomstvo i najbliža rodbina su mu sestra i brat koji žive u Srbiji i s kojima povremeno održava vezu.

Iako je završio samo četiri razreda osnovne škole, Stanić je zaljubljen u knjige i najviše vremena provodi čitajući.

"Oduvijek sam volio čitati, a najdraži su mi pisci Andrić i Selimović. Kada sam se vratio kući iz izbjeglištva, noći sam provodio uz knjige i svjetlost fenjera. Sad mogu čitati uz sijalicu, ne naprežući oči", ističe Stanić.

Kaže kako je godine izbjeglištva proveo u Bratuncu, ali da je potom odlučio da se vrati na rodni prag.

"Mogu samo reći kako se niti u jednom trenutku nisam pokajao, jer najbolje se osjećaš tamo gdje si rođen i odrastao. Ovaj Grmeč i ovu prirodu ne bih da ni za šta na svijetu", kaže ovaj povratnik.

Stanića posjećuju aktivisti Crvenog krsta općine Sanski Most, te mu povremeno donose prehrambene i higijenske potrepštine.

"Sada kada je dobio struju, Mirku bi dobro došli frižider i električni šporet, pa bih ovom prilikom zamolio dobre ljude da pomognu ovom dobrom čovjeku", kaže Hamza Alagić, sekretar ove humanitarne organizacije.