Jedna od izreka u BiH je "para na paru, a uš na fukaru". Vlast u BiH je tu poslovicu malo modifikovala, prilagodila vremenu u kojem živimo i sada je "1080 maraka pomoći budžetlijama, 100 maraka nezaposlenim" I da se ne lažemo nema tu razlike između pozicije i opozicije.

Piše: ERNAD METAJ               ( Ljudski.ba)

Làžu nas sine moj da ih je briga. Što smo nesretni. Što odlazimo. Što ostavljamo sve. Lažu sine i da ih je briga za državu u koju se kunu a kojoj su pokrali sve do temelja..Zapamti i nikad im nemoj oprostiti..Čuvaj se sine moj. Slušaj majku.. Ja ću vas stalno zvati.. I srešćemo se tamo kada pronađem SREĆU..Biti ćemo i mi nekad sretni, sine. Obećavam.  

Ovo je odlomak iz priče Elvira Peštalića iz Gradačca koji možda najbolje oslikava stanje u BiH.

U Tuzlanskom kantonu kojem pripada i njegov Gradačac oko pomoći budžetskim korisnicima posvađali su se DF i SDP. Kao opozicija SDP je tražio da Vlada TK ispoštuje usvojeno na nivou F BiH i osigura 1080 KM pomoći svim korisnicima budžeta. Iz DF-a su to nazvali populizmom i željom da se destabilizira kanton koji je krenuo putem podrške svim građanima kroz povećanje plaća budžetskih korisnika, uvođenja nadoknade nezaposlenim porodiljama od 1000 KM kao i pomoći penzionerima.

Oprosti mi sine zbog ovog trenutka. Oprosti mi što odlazim daleko od tebe i tvoje majke. Probao sam sine, Bog mi je svjedok. Tražio sam posao. Želio sam da ti pružim sve ono što ja nisam imao. Ali nisam uspio ovdje. U svojoj zemlji. U zemlji sine u kojoj smo sanjali našu sreću zajedničku. Nisam mogao sine od NJIH. Silnika koji se nalaze između nas i sreće. Oni su sine prokletnici koji nam otimaju budućnost i uzimaju sreću.To su ti sine moj, oni na plakatama koje još skinuli sa bandera nisu.. Nisam mogao sine moj boriti se sa njima. Nisam imao snage ni moći, piše u svpjoj priči Peštalić.

Jutros mi pred oći na društvenim mrežama iskoči slika Hukić busa koji će pun krenuti van BiH. Ljudi zaista odlaze, uglavnom mladi i nezaposleni. ode i poneka porodica koja je bila ušuškana na budžetske jasle, ali je otvorenog uma i svjesna da će doći dan kada ni za njih neće biti sreće, jer nikad nije bila sreća para puna vreća".

Teškoće ekonomske krize u BiH nezaposleni bi trebali prebroditi sa 100 KM koje će im uskoro leći na račun. Tužna je ralnost da za političare ti ljudi vrijede čak deset puta manje od onih koji su zaposleni na budžetu. Tužna je realnost da je sreća valjda rezervisana samo za njih i njihovu armiju glasača ušuškanu na budžetske jasle.Tužno je slušati sindikate koji plaču jer pomoć još nije isplaćena, a niko od njih se na druga, prijatelja, komšiju koji su bez posla ne osvrće.

Puna su nam usta priče o diskriminaciji onoj nacionalnoj, a svako u svome toru diskriminira pripadnike svoga stada. Da, ovo je diskriminacija, veća i bolnija od one hoće li Srbin, Hrvat, Bošnjak, ili Ostali imati pravo na neku fotelju.U budžetu su sredstva svih građana BiH i ako se dijeli pomoć ne bi smjelo biti diskriminacije. 

Izvrnuta je logika u BiH. Onome ko ima treba dati više, ko nema valjda ne zaslužuje ni da živi. i ne nisu krivi samo oni na vlasti, niti zaposleni na budžetu. Oni su samo dobro organizovani i dovoljno pokvareni da se ne osvrću na tuđu nesreću. Krivi su nezaposleni, ne bune se, izaći će na proteste da pomognu "vođi" u ideološkim i nacionalnim bitkama, za sebe, za svoju porodicu to još uvijek nisu spremni učiniti.

Zar 1080 maraka ne zaslužuje penzioner čija su primanja pet puta manja od uposlenih na budžetu, zar ne zaslužuje student koji se školuje da bi išao ban BiH. Ako se već ruka zavlači u budžetsku kasu da bi se ljudima pomoglo da prvaziđu posljednice ekonomske krize onda bi svaki građanin trebao dobiti isto. I beba u kolijevki i starac koji se sprema na vječni počinak.

Ovako ispada da samo trebaju živjeti budžetski korisnici. I budimo pošteni pomoć zaslužuju i zaposleni, ali ne od svojih poslodavaca jer su oni to već uplatili u državne kase. Kukamo da nam privreda kuburi s problemima, a guramo im dodatne. Više od prepoznatljive bahatosti budžetlija u BiH boli samo ponašanje silnih boraca za ljudska prava u NVO sektoru, liji uposlenici bi također trebali dobiti pomoć države. Na ovu diskriminaciju šute, valjda nije projektna. I zato ljudi će i dalje odlaziti, baš kao u Peštalićevoj priči.

- Odlazim sine u tuđu zemlju. Kažu da tamo postoji sreća na svakom koraku. Ja iskreno, ne vjerujem dok ne vidim.. Otišao je i čika Samir, Adis,.. Otišao je i naš dobri Bedro. I vidio si sine moj da su njihova djeca sretna.. Vidio si da su sretni kada su ovdje.. To nisu isti ljudi, sine. Iz njih zrači sreća.. Ako se osvjedočim sine da je tamo SREĆA i vi ćete za mnom. Žalićemo za bosanskim šumama i predivnim rijekama. Žalićemo za nanom i djedom. Za tvojim drugovima, ali barem nećemo gledati NJIH. Njihova bahaćenja. Vidiš sine moj, ubijaju nam djecu i niko ne odgovara. Kao da vi niste djeca. Samo su NJIHOVA djeca-djeca..Idem sine a grudi mi se raspadaju..Ne mogu ni pričati. Oči sam sinoć isplakao. I ja i tvoja majka.. A njima sine oprostiti nikad neću.. Neću im oprostiti ovo naše vrijeme razdvajanja. Neću im oprostiti čitanja priča pred spavanje, nedjeljnja pecanja.. Neću im oprostiti nedjeljnja zajednička jutra.. Neću im oprostiti sine moj i tvoj prvi roditeljski kad kreneš u školu.. Neću, a nemoj ni ti, stoji u odlomku Peštalićeve priče: