Odnos svih poslijeratnih vlasti u Sarajevu prema Spomen-parku Vraca bio je jedino i isključivo populistički, bez stvarne brige za ovaj kompleks, koji je služio isključivo u propagandno-predizborne svrhe:

Piše: maja Radević   (izvor Slobodna Bosna)

Priča o ugašenom plamenu u Spomen-parku Vraca u Sarajevu posljednjih dana je u lokalnim političarima probudila ono najgore: navodno preveliki godišnji trokškovi održavanja vatre na Vracama izazvali su pravi verbalni rat između načelnika sarajevske Općine Centar Srđana Mandića i kantonalnog ministra komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Almira Bečarevića. Pljuštale su obostrane uvrede i optužbe za “borbu protiv antifašizma” (Mandić - Bečareviću), dotakli smo se i bolne teme “ruskog gasa kojim ubijaju djecu po Ukrajini” (Bečarević – Mandiću), a saznali smo i da je dedo Abdulaha Skake svojevremeno osunetio kantonalnog ministra Bečarevića.

Na kraju se kao spasiteljica u sudbonosnom času koja će ugasiti ovaj, simbolično rečeno, razbuktali plamen netrpeljivosti između načelnika Mandića i ministra Bečarevića pojavila gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić (a ko bi drugi?), koja je zajedno sa svojim timom pronašla spasonosno rješenje: potrebno je samo zamijeniti gorionik, i godišnji troškovi održavanja “vječne vatre” u Spomen-parku Vraca će sa 130.000 KM biti svedeni na prihvatljivih 36.000 maraka godišnje, navela je Karić.

Mandić, Bečarević i Benjamina Karić su u silnoj brizi o čuvanju sjećanja na stradale antifašiste redom zaboravili spomenuti jednu sitnu, ali veoma bitnu činjenicu: Spomen-park Vraca, nekada jedan od najljepših memorijalnih kompleksa u regionu, već decenijama je zapušten, devastiran, potpuno napušten i obrastao u korov. To je mjesto gdje školske ekskurzije već odavno ne zalaze, turisti ga ne posjećuju jer i ne znaju da postoji, pa čak ni oni najentuzijastičniji stanovnici Sarajeva tamo ne odlaze u šetnju ili na izlet jer nemaju šta vidjeti. Jedini posjetioci ovog lokaliteta su migranti koji su ponekad, u hladnim večerima, znali navratiti da se ugriju na tom (pre)skupom plamenu, zalutali konzumenti “nedozvoljenih opojnih sredstava” i poneki par u potrazi za diskretnim mjestom za druženje.

U tekstu “Spomen-park Vraca: lakmus papir lažne zabrinutosti”, objavljenom na portalu Prometej.ba, mlada naučnica u području memorijalne arhitekture Ena Kukić piše kako je tužna istina da najgori razorni period za memorijalni kompleks Vraca počinje nakon posljednjeg rata.

- Nakon apela potpredsjednika glavnog odbora SUBNOR-a BiH Džemila Šarca da vlasti zaštite ovu značajnu lokaciju, dugi niz godina traju spori procesi deminiranja i procedura da se valorizira vrijednost objekta. Za to vrijeme slova iz atrijuma tvrđave kao i dijelovi spomenika iz jugoslovenskog perioda bivaju ukradeni. 2005. godine memorijalni kompleks konačno postaje nacionalnim spomenikom BiH, što se na prvi pogled čini kao okolnost koja će osigurati njegovu rehabilitaciju.

Petnaest godina kasnije, znamo da je istina drugačija. Porušeni dijelovi tvrđave su obnovljeni u maniru koji je u potpunoj suprotnosti sa internacionalno prihvaćenim konvencijama i uzusima struke za zaštitu kulturnog naslijeđa: prosječnoj osobi nije moguće razlikovati autohtone elemente strukture od onih naknadno dodanih, odnosno nije moguće pročitati pravu historiju objekta prilikom opservacije. Time je potpuno poništen historijski sloj ratnog razaranja i degradirana vrijednost objekta – piše Ena Kukić.

Zbog čega je onda, zapravo, uopće bitno gori li vatra na Vracama?

Odnos svih poslijeratnih vlasti u Sarajevu prema Spomen-parku Vraca bio je jedino i isključivo populistički, bez stvarne brige za ovaj kompleks, koji je služio isključivo u propagandno-predizborne svrhe. Prije četiri godine predsjednik SDA Bakir Izetbegović posjetio je ovaj Spomen-park, uslikao se i ponosno izjavio da je sva njegova familija bila u partizanima.  Prije tačno dvije godine, gradonačelnica Karić najavila je “institucionalno rješenje” za kompleks na Vracama.

"Nakon pribavljanja potrebnih saglasnosti, predložit ću Gradskom vijeću da se ovaj spomen-park, muzej na otvorenom, neprocjenjive vrijednosti pridruži Muzeju grada. Kompleks na Vracama ima simboliku, ljepotu i važnost te je krajnje vrijeme da oživimo jedan od najvećih simbola otpora i borbe građana protiv fašizma", poručila je tada Karić.

Gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić je također prije više od dvije godine najavio izgradnju „spomenika srpskim žrtvama“ na dijelu Spomen-parka Vraca.

„Apsolutno mislimo da je potrebno obilježavanje, odnosno, izgradnja spomenika koji će obilježiti stradanje Srba u Sarajevu. E sada, zavisi u kom periodu. Malo je tu još nejasno, da li će to biti spomenik koji će obilježiti mjesto stradanja Srba '41-'45. i '92-'95. ili ćemo samo biti '92-'95.“, rekao je Ćosić.

Od tada do danas, ništa se na Vracama nije promijenilo, izuzev što je ministar Bečarević podigao malo prašine u javnosti izjavom da je održavanje plamena preskupo i da bi se taj novac mogao mnogo korisnije utrošiti.

- Selektivno i djelimično iščitavanje historijske i simboličke slojevitosti Vraca zajednička je odlika mnogih nedobronamjernih učesnica i učesnika u javnom životu Sarajeva, kojim nastoje poduprijeti svoje narative izgrađene na vrijednostima suprotnima temeljima spomen-parka Vraca. Ti narativi su etno-nacionalni, djeliteljski, mediokritetski, populistički, ili u najboljem slučaju: selektivno-antifašistički – a takva nam je i zvanična memorijalizacija širom države - piše Ena Kukić.

Sveta borba gradonačelnice Karić i načelnika Mandića za održavanje plamena na Vracama u kontekstu sveopće zapuštenosti i pretvaranja ovog kompleksa u politički poligon za prepucavanja besmislena je i uzaludna jednako kao i postavljanje spomen-ploče ubijenim građanima Sarajeva srpske nacionalnosti na Kazanima, jednom od prvih u nizu jeftino populističkih poteza SDP-ove gradonačelnice. Jeste li ikada posjetili Kazane i vidjeli tu spomen-ploču? Znate li uopće kako se stiže do tog mjesta, toliko nepristupačnog i zabačenog da tamo može otići samo onaj koji se želi otarasiti nečijeg leša? Na stranu to što je Benjamina Karić odbila da na spomen-ploči piše da je “građane Sarajeva Srpske nacionalnosti” svirepo likvidirao zločinac Mušan Topalović Caco sa svojim saborcima, kako bilo koji stranac koji dođe u grad i želi saznati nešto o događajima iz vremena opsade Sarajeva može biti svjestan da se taj zločin uopće i desio?

Isto je i sa Spomen-parkom Vraca u kojem je, uzgred, plamen ugašen još prije pet mjeseci. A Srđan Mandić i svi mi, zahvaljujući njemu, to smo tek sada otkrili, što dovoljno govori o odnosu prema ovom nacionalnom spomeniku Bosne i Hercegovine.