Presuda Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću s posebnom pozornošću se pratila i u Bosanskom Šamcu, mjestu gdje su počinjeni strašni ratni zločini nad nesrpskim stanovništvom.

Oni koji su preživjeli logor kažu kako nijedan sud ne može vratiti ubijene, niti preživjelima izbrisati sjećanja na te dane. Oni koji su naredbe izvršavali, danas se slobodno šeću ovim gradom.

Vinko Tufeković iz Gornjeg Hasića kod Bosanskog Šamca u logoru je proveo 6 mjeseci. Najprije je odveden u logor u Bosanskom Šamcu, nakon čega su njega i neke druge zarobljenike odvezli u logor u Miloševac, koji je od tog grada udaljen samo nekoliko kilometara. Nakon tri dana provedena u Miloševcu, ponovno je odveden u Bosanski Šamac.

„Proveo sam golgotu, smrtnu golgotu. Bi li ste vjerovali da su pištolj stavljali na čelo, pušku? Nema šta nisu radili. Ja nikada nisam bio nikakav problem“.

Govori za FTV kako su zatočenici držani u neljudskim uvjetima, te kako su ih zločinci često udarali. Osim toga, priča nam da su nerijetko izvršavali i druga zlodjela kako bi nedužnim ljudima nanijeli bol.

„Kad sam došao, bilo je nas oko 200, a jedna prostorija je bila 25 kvadrata - nas je bilo 52 u toj prostoriji, ne možes sjediti dobro, a kamoli pružiti se i leći, gol beton. Ako malo ugrabiš leći preko noći, to ti je sve. Dođu te udarati u svaka doba noći i svaka doba dana. Meni su htjeli vaditi zube, ja nisam dao. Njih 8 je došlo, mene udaralo 2 sata“.

Među zarobljenima je bio i jedan svećenik franjevac kojega su, kaže Tufeković, najviše udarali, što je također bilo bolno gledati. Tražili su predmete kojima bi nanijeli što veću bol i ozljede.

„To je bilo užas, ne zna se koje je gore - gledati kad nekoga udaraju ili kad tebe udaraju. Lopatištem udarali nas, gredama - mene su udarali gredom 10 puta 10, samo bila je dugačka pa nisu mogli zamahnuti“.

Nakon udaraca u ratu, svjedoči i onima u miru. Prisjeća se scene nakon rata kada ga je njegov progonitelj u logoru, poznat po nadimku Žvaka, zaustavio na cesti kao policajac. To je, kaže, samo pokazatelj da su za ratne zločine osuđivani samo političari, a izvršitelji slobodno šetaju.

„Ja sam stao i otvorio prozor i on viče meni - hajde. Neću da idem, kako te, rekoh, nije stid zaustavljati me, a znaš sta si radio. I ništa - on meni samo viče, hajde, hajde... Koji su nas maltretirali - jesu političari osuđeni, ali ovi domaći Srbi, nijedan nije odgovarao“.

Danas je Vinku težak dan jer se prisjeća svih tih nemilih vremena koje je proživio. Tako mu je, kaže, svake godine pred godišnjicu kada je odveden u logor.

„Drugi maj kad je, ja tri dana prije, možda i 10 - kao da sam izgubljen. Ne mogu doći sebi od tih sjećanja, nakon toliko godina meni to dođe u mozak - što je to moralo biti?“.

Na ovakve priče nitko ne može ostati ravnodušan, bez obzira na to koje nacionalnosti bio. Premda se vrijeme ne može vratiti i greške ne mogu ispraviti, bitno je barem priznati zločin, pokajati se i zločinca nazvati pravim imenom. Ljudi koji nose teške traume iz ratnog vremena to zaslužuju.