Savo Kajtez (63) od prvog dana bio je u ratu. I u njemu proveo četiri godine. Put ga je onda doveo u Banjaluku. Za ratne zasluge jedino je dobio građevinski kontejner koji nema ni vodu ni toalet. Ovo je životna priča borca prve kategorije iz Drvara koji decenijama već živi u banjalučkom naselje Motike.

 Dan Republike proveo je u svom kontejneru koji nema ni vodu, ni toalet, ni čestito grijanje. Nije mogao otići da lično pristustvuje obilježavanju ovog dana, jer mu do centra treba skoro 10 kilometara hoda, a autobuska karta skupa. Zato je slavlje gledao na televiziji.

– Nisam mogao otići jer novac čuvam. Do Banjaluke treba skoro 10 kilometara, a puno mi je da plaćam kartu u oba smjera. Ukupno primam 250 maraka od države. Da ne radim nešto sa strane, teško bi preživio – priča on za Srpskainfo.

Na pitanje da li je sanjao da će nakon 30 godina kao borac prve kategorije živjeti u kontejneru, jedva je izgovorio da nije.

– Niko me nikada od političara nije posjetio. Nisam ni sanjao da ću nakon rata ovako živjeti. Rat nam je donio tešku muku, ali eto… Bolje bi bilo da nije uopšte došlo do njega – drhtavim glasom govori Savo. 

U kontejneru u kojem živi nema ni kupatila ni tople vode. Zato mu je najbitnije da to dobije što prije, jer kada je zima on nema gdje da se okupa.

– Živim u kontejneru sam. Njega mi je dao Centar za socijalni rad. Nema kupatila i vode, a ostalo je zadovoljavajuće. Kada treba da se okupam, nekako ugrijem vodu na šporetu, ali nema ni prostora. Kako je zima, sve je teže – priča on.

Preživljava od 250 KM pomoći, a opet skroman i nenametljiv kaže da se snalazi i da radi sve što treba da mu bude bar malo lakše. Zadovoljava se, kaže i sitnicama, koje bi mu znatno pomogle u ovom vremenu.

– Dobijam 80 KM boračkog dodatka. Socijalnu pomoć sam dobijao dok nisam stekao pravo na starosnu penziju, a ni nju ne mogu dobiti dok ne dokupim staž. Niko mi od drugih ljudi ne pomaže. Sam se snalazim kako znam i umijem. Imam i sestru, ali nije ni ona u mogućnosti da mi pomogne. Borim se. Šta ću…Na jesen sam radio sezonske poslove, brao voće i tako zarađivao. Kako je došla zima, sve je u neku ruku stalo..Nemam ženu ni djecu, rat je učinio svoje – tužno priča Kajtez.

Ne gubi nadu da će jednom imati veća primanja. Tada bi odmah uradio kupatilo i vodu, jer mu je to najpotrebnije.

– Političari bi trebali više povesti računa o nama. Bitniji smo mi koji smo se borili i stvorili nešto. Bez nas ne bi postojala Republika Srpska, ali eto… Borci su u lošem položaju inače, a političari slabo reaguju na našu kategoriju, da nas više nagrade. Kad bi imali do 400-500 KM boračkog dodatka, mislim da bismo se zadovoljili time, iako ni to nije dovoljno. Polazim od sebe, kada bih imao 500 KM, mislim da bi bolje živio nego oni što imaju 1.000 KM – skromno priča Savo.

Da bi dobio starosnu penziju, potrebno mu je 15 godina radnog staža, a on ima dvije godine manje. Nisu mu uračunatei godine provedene u ratu.

– Trenutno ganjam radni staž i sad mi je najteže. Išao sam u PIO gdje su mi rekli da moram imati 15 godina staža za starosnu penziju, a ja imam 13. Ostale dvije godine moram dokupiti, jer nisu priznali godine provedene u ratu, a s tim godinama bi imao 18 godina. Ne znam da li će to biro htjeti da uradi – priča Savo za Srpskuinfo.

Izbegao u Banjaluku

Savo Kajtez u Banjaluci živi od 1996. godine, kada je izbjegao iz Drvara. U najvećem gradu Republike Srpske je preko 20 godina, a već pet mjeseci živi u građevinskom kontejneru. Prije je živio u kući koju je dobio na korištenje, ali više u njoj ne može da bude, jer je prodata. On je tada završio na ulici. Danas, nakon 20 i kusur godina živi, u kontejneru koji nije uslovan. U njemu ima mali šporet koji grije limenu kutiju koja se tokom jačih zima i ne može ugrijati i skromni kutak u kojem živi Savo već pola godine.

Ne pita za pomoć i skromno kaže da mu ne treba. Ipak, oni koji bi htieli da mu pomognu da konačno dobije vodu i kupatilo, novac mogu da uplate na žiro račun u Unikredit banci na broj 5517102545534833 na njegovo ime.