Nema opravdanja za činjenicu da BiH nije u UN-u osudila kršenje ljudskih prava u Iranu. To je politika dvostrukih standarda prvenstveno bošnjačke politike oličene u ministrici vanjskih poslova Biseri Turković čime se pod sumnju dovodi iskrenost u borbi za ukidanje diskriminacije u BiH.

Piše: ASIM BALIČEVIĆ (Ljudski.ba)

Iranske žene su na tribinama stadiona u Kataru plakale. Njihovi nogometaši nisu pjevali nacionalnu himnu kako bi dali podršku protestima u svojoj zemlji zbog nasilja nad ženama.

U Kataru je bila i Bisera Turković. Ona nije plakala, nema razloga. Kad već nogometna reprezentacija BiH nije izborila plasman na najveću nogometnu smotru Turković je odlučila da naša država ne ostane bez predstavnika. Tako, za razliku od iranskih žena Turković nije imala za koga navijati u Iranu. Doduše mogla je za Iran, ona i predstavnici njene stranke vole tu zemlju, ali ne bi Turković da se zamjeri i da se pogrešno shvati u "prijateljskoj" zemlji da se slučajno našla na pogrešnoj strani.

Suze žena iz Irana ne dotiču Turković, nije to primjereno "lavici" koja se rikom hvalila zbog susreta sa ministrom vanjskih poslova Rusije Sergejom Lavrovim. I opet je Bisera bila na pogrešnoj strani, a njen susret s najvišim predstavnikom države koja destabilizira BiH i Balkan osim lavlje rike koja bi valjda trebala pokazati snagu BiH diplomatije nije dala rezultata.

Uostalom, milion maraka potrošenih na putovanja tokom kojih je ministrica obišla pet kontinenata također nisu dali konkretnih rezultata. Nakon sramnog glasanja u UN-u slobodno se može zaključiti da je mandat Turkovićeve BiH donio više štete nego koristi. Sve vanjskopolitičke bitke BiH je izgubila, a Biserina galama unutar BiH u zaštiti bošnjačkih interesa nije mnogo dobrog donijela njenoj stranci.

Od podrške iranskom režimu koji guši slobodu svojih građana BiH ima više nego skromnu trgovinsku razmjenu i stranačke podobnike na crnoj listi.

Glasanje u UN-u iza kojeg je hrabro stala Turković je dokaz njenog licemjersta i u vodu baca priču da su bosanske žene čelične i da će one odrediti biudućnost BiH. Jasno je da Turković pod tim podrazumijeva samo "povlaštene" žene koje su naučile da grade dinastije u BiH. Ipak je Turković proizvod politike koja nije krila namjeru da bosanske žene treba pokriti.

Da iskreno vjeruje u snagu žene, Turković bi, kada je riječ o protestima u Iranu, bila na strani cijelog demokratskog svijeta. Ovako, ostaje pitanje iskrenosti politike koju predstavlja po pitanju vizije budućnosti BiH i borbe za njenu cjelovitost. Nikada se ne smije zanemariti činjenica da je još uvijek živ dio ratne i poratne bošnjačke politike koja je bila spremna podijeliti BiH kako bi imala svoju "islamsku" državu.

Ako je Turković suzdržana na torturu koju trpe žene u Iranu, onda je opravdan strah i za položaj žena u BiH. Politika kako je vidi i predstavlja Turković u BiH je već proizvela opasan narativ koji se najbolje demonstrirao nakon što je "zlatni ljiljan" iz Tuzle ubio suprugu, pa sebe. Samo u društvu opterećenom PTSP-om, ali i tradicionalnim shvatanjem položaja žena, ubica je ispraćen kao heroj. O ubijenoj ženi kao žrtvi samo su rijetki govorili.