Posljedice loše privatizacije nekadašnjih bh. industrijskih giganata ogledale su se ponajviše u obespravljenim radnicima. Da može gore, pokazuje primjer gašenja nekoliko fabrika Hlor-akalnog kombinata (HAK) 2007. godine.
Tada su, osim radnika, na ulici ostale i velike količine opasnog otpada, koji bi i nakon toliko godina mogao imati štetan utjecaj po zdravlje ljudi i okoliš. Službeni podaci govore da je riječ o 1.750 tona kruksa. No, kruks nije jedini problem.
Prema tvrdnjama bivših radnika, osim kruksa, u krugu nekadašnjih industrijskih giganata nalaze se i neutvrđene količine drugih opasnih materija koje su nepravilno uskladištene. No, ono što je u ovom trenutku dobra vijest je da je iz budžeta Federacije Bosne i Hercegovine izvdojeno dva miliona maraka za uklanjanje i sanaciju deponije kruksa, koja je jedan od najvećih ekoloških problema na ovim prostorima. Nekoliko je metoda kojim bi ovaj problem mogao biti riješen, a bitno je odabrati onu pravu.
Na mjestu nekadašnjih industrijskih giganata u Tuzli danas korov, ruševine i velike količine opasnog otpada, što praktično predstavlja ekološku bombu. Nekada je sve bilo drugačije.
„Ovakav gigant može uništiti samo neko lud. Gigant koji je nekada zapošljavao 1.100 ljudi. Ako to pomnožimo sa četiri člana porodice - oko pet hiljada ljudi je živjelo od ovog komleksa. Sve je to smišljeno ciljano neko uništio zarad ličnih, stranačkih, tajkunskih i nekih drugih interesa“, kaže bivši radnik HAK-a Sakib Kopić.
Gašanjem nekadašnjih industrijskih postrojenja i, kako radnici navode, lošom privatizacijom, opasne materije koje su se koristile u proizvodnji nisu pravilno uništavane niti su uskladištene po propisima. Kruks nije jedini problem.
„Imate etilen, propilen, hlor, živu, sve je to opasno i sve su te zapaljive i eksplozivne materije ostavljene bez nadzora stručnih osoba“, ističe Kopić.
Uz vladajuće strukture koje kroz različite projekte rade na rješavanju problema uništavanja ili uklanjanja otpada, aktivisti Platforme „Zemlja – voda – zrak“ godinama tu istu vlast upozoravaju na problem koji bi mogao eskalirati.
„Problem je propilen-dioksid, 47 tona propilen-dioksida koji je visoko kancerogen i visoko zapaljiv“, upozorava prof. Damir Arsenijević, osnivač platforme „Zemlja – zrak – voda“.
Opasni otpad u industrijskom krugu nije samo na jednom mjestu, a svi zapaljivi i po zdravlje opasni materijali ne poznaju ni vremenske, ni geografske granice, upozoravaju iz Platforme „Zemlja – voda – zrak“.
„Borimo se protiv vremena, ali pokušavamo na sve načine da sa zajednicom radimo na otkrivanju mjesta gdje je sakriven otpad i da lobiramo na svim nivoima vlasti da se ovaj otpad ukloni sigurno za stanovništvo“, ističe Arsenijević.
Bojazan kod stanovništva zbog opasnog otpada i dalje postoji:
„Mi Tuzlaci uvijek smo se bojali toga i strahovali. Bili su članci i komentarisalo se da su se karcinomi pojavljivali.“
„Ako se sjetimo curenja hlora, '79. Ili '80, bježanja i onog svega, strahota!“
„Zar to još nije uklonjeno i riješeno? Hoće nas sve podaviti, kao što je bilo kad smo bježali na Majevicu.“
Proces detektovanja i uklanjana opasnog otpada je dugotrajan, pogotovo što je opasni otpad nepravilno skladišten. Nekoliko je metoda kojim bi otpad novčanim sredstavima koje je osigurala Vlada Federacije mogao biti uništen. Jedna od njih je fizičko-hemijski tretman.
„To je jedina metoda koja se dešava na licu mjesta, na samoj deponiji, gdje se fizičko-hemijskim tretmanima taj otpadni materijal pretvara u čvrsti otpad, koji dobija drugi kod po klasifikaciji opasnog materijala gdje prelazi iz opasnog u neopasno“, objašnjava Anela Ajšić, ministrica prostornog uređenja i zaštite okolice TK-a.
Međutim, ekološka udruženja se ne slažu sa ovom metodom uništavanja, budući da smatraju da je neutralisani kruks i dalje opasan. Druga metoda je odvoz na neku od deponija u inozemstvu, što je komplikovanije i iziskuje dodatna novčana sredstva. Ono što je sigurno i što očekuju građani je da ovaj problem bude riješen i da neki drugi interesi ne preovladavaju iznad zdravlja i čiste životne sredine njih samih.
