Broj onkoloških pacijenata raste iz dana u dan, a manjak citostatika je hroničan. Listama čekanja ne nazire se kraj, a uglavnom su prepušteni sami sebi. Ni oni ni zdravstvo nisu među prioritetima. Za liječenje oboljelih od malignih bolesti izdvojeno je 11 miliona maraka manje od iznosa utrošenog prošle godine.

“Imala sam sestru koja je bila na listi čekanja koju mi u udruženju zovemo lista smrti. Kod nje je bio metastatski karcinom dojke i na lijek je čekala četiri i po mjeseca i kada je on odobren bolest je već uznapredovala i prošle je godine umrla. Kod mene je specifična situacija, i mama je oboljela od karcinoma dojke, a ja već drugi mjesec dobijam polovičnu terapiju”, govori onkološki pacijent Imela Kašibović.

Onkološka dijagnoza početak je borbe s bolešću, ali i zdravstvenim sistemom. Liste čekanja postaju agonija. Zbog nedostatka citostatika, oboljeli su primorani sami ih nabavljati, nerijetko i izvan Bosne i Hercegovine. Kada je bolest dijagnosticirana, prekidanje terapije posljednja je opcija.

“Pretpostavlja se da je više umrlo na listama čekanja ili kao posljedica lista čekanja nego u doba koronavirusa. Neko bi trebao odgovarati za sve te silne smrti. Član 132 federalnog zakona kaže da se na listu čekanja smije staviti samo pacijent ako to ne ugrožava njegov život”, ističe Enida Glušac, predsjednica Udruženja Renesansa.

Godišnje u Bosni i Hercegovini bude oko hiljadu i po novooboljelih, što povećava pritisak na zdravstvo. Dnevna onkološka bolnica u Sarajevu svaki dan primi i do 450 pacijenata.

“Ne treba biti ni na kakvoj listi čekanja, jer samim neliječenjem možemo utjecati na lošiju prognozu bolesti”, ističe prim. dr. Timur Cerić, šef Onkološke dnevne bolnice KCUS-a.

Osim što čekaju citostatike, problem je i njihova zastarjelost. Inovativni nisu na esencijalnoj listi lijekova koja pet godina nije revidirana, iako bi trebala godišnje.

“Te liste u svijetu se revidiraju svaka dva mjeseca. Procijenite koliko puta do sada je trebala biti revidirana. Na listama imamo lijekove koji se više ne upotrebljavaju, čak ni kod nas”, ističe Glušac.

“Svi misle da smo mi jednom nogom u grobu i da nema potrebe ulagati i ne isplati se dati ni citostatike ni tablete”, dodaje Kasibović.

Kada će i da li će biti revidirana lista lijekova, pitanje je za Federalno ministarstvo zdravstva, iz kojeg nije bilo odgovora. Iz Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja, pri kojem je Fond solidarnosti, smatraju da je to nužno, ali i zahtjevno:

„Zavod je stava da bi izmjena Odluke o listi lijekova Fonda solidarnosti i uvođenje novih lijekova unaprijedilo zdravstvenu zaštitu oboljelih pacijenata, s tim što bi u slučaju donošenja Odluke o uvrštavanju novih lijekva na Listu lijekova Fonda solidarnosti prethodno trebalo osigurati finansijska sredstva u Fondu solidarnosti za ovu namjenu.“

“Naravno da smo ljuti na Fond, ali on isto funkcioniše na bazi cijelog seta nakaradnih pravila i u takvoj konselaciji odnosa on ne može puno bolje od ovoga. Onkologija je danas ekstremno propulzivna nauka. Američki vodič za karcinom pluća prošle godine je 12 puta promijenjen. Mi još nismo ušli lijekovima ni blizu u ovu dekadu”, istakao je prim. dr. Timur Cerić, šef Onkološke dnevne bolnice KCUS-a.

Broj onkoloških bolesnika raste, a zdravstvo je tek osmi prioritet Vlade. Oboljeli i ljekari apeluju – nadležni ne reaguju, dijelom snoseći odgovornost za prognozu bolesti. Pa tako i pitanje prava na liječenje u Bosni i Hercegovini postaje političko i luksuz pristupačan manjem broju jer prema evropskom prosjeku, Bosna i Hercegovina izdvaja najmanje novca za zdravstvo.