Malo smo prekopavali po arhivama dovrih ratnih priča. Vidjeli smo da ih ima, rat nije ubio ljudskost u svima, ustvari u većini su bili dobri ljudi koji se nisu snačazili u lošim vremenima. Dobre priče ostaju po strani jer se svi plaše da ih sredina ne osudi, jer još uvijek u ludim glavama postoji podjela na naše i njihove. Kolega Mario Mihaljević je ispričao jednu od lijeoih priča iz rata.
Prije 15-ak godina službeno sam dosta putovao. Po cijeloj Hrvatskoj. Nije bilo još ovih autocesta koje me zbunjuju pa ni ne primijetiš sve divote, već ti je svejedno jesi li u Njemačkoj ili ne daj Bože Americi.Putovao sam starim cestama.A ako sam išao u Dalmaciju onda sam uvijek išao kroz Knin. A ako sam se zadržavao na spavanju uvijek sam spavao u privatnom hotelu u Kninu.
Ne, ne zbog luksuznih soba ili što sam htio uštedjeti HRT-u, ali ugodno sam se osjećao tamo gdje mogu ujutro naručiti tursku kavu, hranu kao doma i tufahije koje su bolje i od onih u Sarajevu. Barem mi se tako činilo.Jasno, s gazdom sam se i nekako malo-pomalo zbližio.Pitao sam ga tako jednom uz kavicu kada je izgradio hotel."Još tamo prije rata" - odgovorio mi je."A za vrijeme rata, što je bilo?"
- jasno da me zanimalo.
"Uselio se kum Srbin. Čuvao mi hotel.....haha" - reče gazda, a mene iznenadi kako mu u glasu nisam čuo nikakav sarkazam, niti ljutnju, a znao sam za slučajeve da su kumovi jedni drugima popalili kuće.
Kako je tko osvajao."I jeste ljuti na njega?" - upitah začuđeno.
Gazda mi se na to približi i stavivši ruku na usta poče mi pričati kao oni tenisači u dublu koji se dogovaraju da protivnik ne skuži:
"Cijelo vrijeme rata, ali cijelo vrijeme on mi je slao po 2.000 DEM mjesečno za najam. Uvijek je netko, ne znam kako je našao načina, donio meni ili mojima u Zagreb točno kao sat tu najamninu. Živio sam od toga u prognaništvu. I ja i moji.
Pomagao sam i prijateljima. Nikad mu to neću zaboraviti.
"Ostadoh bez riječi.Samo mi je suza kanula na stol.I sada su mi dvije u očima dok ovo pišem.Ali onda se probudio novinar u meni.
"Idem po magnetofon da ovo snimimo" - rekao sam.
"Ne dolazi u obzir, ovo je bilo za vaše uši. Kada bismo to objavili jebali mi mene naši a njega njegovi. Ne smijem to nikome od nas priuštiti
."Došlo mi je da kričim, vrištim, lupam......da nabijem na kurac sve "naše" i sve "njegove".Nisam to tada učinio.Pa koristim priliku sada.Pitajući se kakvi smo mi tu ljudi da se ljudskosti bojimo?Nismo se takvi rodili. Ali takvima su nas učinili.Tko?
To ćete morati odgovoriti sami.Tko nas je to podijelio na "naše" i njihove".Pa da ih protjeramo zauvijek iz naših života.Ja znam.A znate i vi.Ako se usudite priznati.
