U skromnim uslovima, zahvaljujući radu i talentu, mladi kik bokser Matej Mučibabić iz Gacka je postao junorski šampion Evrope u disciplini K1. Kao reperezentativac Srbije sanja velike snove i svijet profesionalnog kik boksa. Poput slavnih fudbalera koji su počeli bez kopački, ovaj kik-bokser je vjerovatno jedini šampion koji u ring uđe tek na takmičenju.

Trener Veselin Đuričić kaže da je odmah vidio da se radi o velikom talentu.

“Još kao dječak, kada je došao u naš klub, kroz desetak dana, ja sam rekao da će biti svjetski šampion. Po mom mišljenju, on je najbolji takmičar koga sam trenirao i mislim da bolji neće doći do kraja moje trenerske karijere. Ima stvarno građu idealnu, ima veliku visinu u odnosu na kategoriju koju radi, tako da milim da se to rijetko rađa u svijetu, a ne  samo u malim mjestima odakle mi dolazimo. A pored te fizičke konstitucije koja je besprijekorno dobra za kik boks, još mi se više sviđa što ima mentalnu snagu. Faktički, u malim početnim koracima kada je još radio discipline koje se rade na tatamiju, osjećala se ta njegova superiornost", kaže trener Đuričić

Kik- boks je počeo da trenira u klubu “Tigar” iz Gacka prije pet godina gledajući starijeg brata. U svojoj 16-oj već je reprezentativac Srbije i evropski šampion. Uprkos tome, osim što naporno trenira, njegov život se ne razlikuje od života vršnjaka.

“Moji drugovi i prijatelji su uvijek bili podrška i davali su mi vjetar u leđa. Ne ističem se puno u društvu, ja sam baš kao i oni. Cilj mi je da osvojim svjetsko prvenstvo, to mi je zadnja godina u juniorima, u bližoj budućnosti i seniorsko svjetsko prvenstvo i da se oprobam u profesionalnom svijetu”, kaže Matej.

Poput mnogih čuvenih sportista koji su uspjeli uprkos lošim uslovima, i Matej trenira u neadekvatnom prostoru.

“Za razliku od drugih klubova, naš klub ima loše uslove. Naravno da bih se bolje spremio kad bih imao bolje uslove, ali uz veliku volju i trud, sve se može stići. Imao sam tremu na početku, ali je tu trener koji me opusti i da mi psihičku snagu. Sad na Evropskom prvenstvu, nisam bio sa svojim trenerima. Iako sam imao odlične trenere u uglu, ali mi je jednostavno nešto falilo, malo sam imao tremu”, priča Matej.

Bezrezervna podrška trenera nekada je presudna. A kada se živi za sport, onda je zamislivo da trener proda tele iz svoje štale da bi obezbijedio novac za odlazak na takmičenje.

“Nas novac nikada nije interesovao. Gde se novac pojavi kao prioritet i trenerima i takmičarima, nema tu sreće ni napretka”, filozofski zaključuje trener Đuričić.

Ovo jeste priča o sportskom uspjehu mladog kik-boksera, ali i o entuzijazmu trenera kojima je dobrobit sportiste na prvom mjestu.

"Danas je neko čudno vrijeme. gde ljudi gledaju samo svoje lične interese. To se pokazalo i u sportu, kao i u ostatku života. Treneri su ti koji bi trebali da zaštitie takmičara, da ne dozvole da bude kratkog sportskog vijeka. Moralo bi se tome posvetiti pažnja i zapostaviti se finansijski momenat gde ljudi hoće preko takmičara da dođu do novca i takmičar nasjedne na neke priče da bi što brže došao do novca. U našem klubu to nikada nismo radili. Uvijek smo stajali na strani takmičara, gledali smo da ih fizički zaštitimo, da se povrede svedu na miimum, finansije nas nisu zanimale. Uvijek je naš savjet išao u tom smijeru da je zdravlje sportiste na prvom mjestu. Nećemo da ih predoziramo, da ne bi kao mladi sagorjeli i da ne dođe do zasićenja", objašnjava Đuričić i dodaje: “Mi smo u klubu kao jedna porodica, a u porodici ne bi trebalo niko nikoga da iskorištava”.

“Ima trideset godina gotovo radimo, bez pare i dinara, bez nekih želja. Jedini smo treneri bez ugovora, bez plate, tako da je to čista ljubav, što je rijetko danas naći”, kaže Gligor Košutić.

Impresivne rezultate za samo pet godina bavljenja ovim sportom Matej prihvata potpuno prirodno. Cilj mu je da postane profesionalac, a od želja sada ima samo jednu.

“Volio bih da imamo veću salu. Onda bismo mogli obezbjediti i ring, više džakova. Samim tim bi bilo i više članova".

Misli da je jedini evropski prvak bez ringa.