Bralni par iz Osijeka Matea i Igor na društvenim mrežama su podijelili svoje iskustvo iz Srbije. Njihova priča pokazuje da nacionalnost mnogima ne igra nikakvu ulogu i da postoje dobri ljudi na svim stranama. Svoj odlazak u Sremske Karlovce će pamtiti čitav život.

Bili smo u Novom Sadu, pa smo se zaputili vidjeti i Sremske Karlovce. Čula sam da je mnogo lijepo mjesto, pa sam uvjerila supruga da produžimo tamo. Parkirali smo se, ali treba platiti parking. U Novom Sadu smo parkirali u garažu i na izlazu platili parking, pa je to bilo lako. Obzirom da nemamo srpsku SIM karticu, morali smo nekoga od prolaznika u Sremskim Karlovcima zamoliti za pomoć. Bila je nedjelja, prošlo 14:00 h i mislili smo da se ne mora plaćati parking, ali za svaki slučaj da pitamo. 


Sreli smo mlađi bračni par. Predstavili smo se ko smo, što smo, odakle smo, te ih upitali za pomoć. Objasnili su nam da se u Sremskim Karlovcima plaća parking svaki dan, što nas je iznenadilo, ali svakako smo morali i htjeli platiti. Ponudili smo im novce da platimo a oni da nam preko SMS-a uplate 3 sata, međutim, kategorički su odbili novac a parking su uplatili i to ne na 3 ure, nego do 21:00h, što je otprilike u tom trenutku bilo nekih 6 sati!

Na naš upit zašto toliko, odgovorili su "neka se nađe, za svaki slučaj", jer Sremski Karlovci su toliko lijepi a imaju i što ponuditi, tako da će nam to biti malo vremena da sve vidimo a i da se odmorimo. Okej.


Upitali su nas imamo li vodiča, na što smo moj suprug i ja negativno odgovorili. Ponudili su se da nam budu domaćini. Pristali smo!Upoznali smo se, rukovali se i krenuli u obilazak.


Proveli su nas kroz centar, te su se lokacije jedna za drugom nizale. Vidjeli smo prelijepu zgradu gimnazije, te su nam rekli da su se tu i u centru snimali neki filmovi, serije u okviru srpske kinematografije.


Vidjeli smo čuvenu Karlovačku bogosloviju, patrijaršiju Srpske pravoslavne crkve, muzej vinarije, čak su nas svojim autom vozili i na vidikovac, odakle puca prelijep pogled na Dunav i na Sremske Karlovce općenito.


U jednom trenutku sam pogledala u surpuga i ono očima ga upitala što je ovo, da li je ovo realno...


Nakon dobranog obilaska, odveli su nas u jedan lokalni restoran da jedemo a tu... aaaaajme meni, ajme meni... Pjesme jedna za drugom ne zna se koja je bolja. Tamburice, pa Balašević, pa vino i gitare, pa moja mala nema mane... čak sam u jednom trenutku pomislila da smo u našoj Slavoniji.


Nakon što smo se fantastično proveli i dobro najeli, vrijeme je bilo da krenemo... domaćini nisu htjeli ni da čuju da mi platimo. Nama je u neku ruku pomalo bilo i neprijatno, ali što je tu je. Nama je Novi Sad doista se dojmio beskrajno, ali ono što smo doživjeli u Sremskim Karlovcima će nam ostati za cijeli život. Izvinite što sam malo i emocije unijela u sve ovo ali po prirodi sam emotivna žena. Dirnuli su me ti divni ljudi, dirnule su me pjesme koje smo slušali dok smo jeli, dirnula me je ta toplina tih dobrih ljudi koji su se tako prema nama postavili. Razmijenili smo kontakte i nadamo se da će nam biti gosti u Osijeku. čim prije!