Među ženama koje su obilježile povijest Bosne i Hercegovine neizostavna je kraljica srednjovjekovne bosanske države Katarina Kosača – Kotromanić koja je 1424. godine rođena u Blagaju a 1478. umrla u Rimu.

Bila je omiljena bosanska kraljica s povlaštenim mjestom u našoj prošlosti. Danas je njen lik i djelo tema velikog broja istraživača ne samo bosanske povijesti, već i usmene kulture, književnosti, likovne umjetnosti. Njezina je omiljenost iznikla iz osobnoga života ispunjenoga dramatičnim zbivanjima, vezanim za propast Bosanskog kraljevstva i, posebno , za gubitak malodobne djece. Ta osobna i društvena drama, na kraju jedne epohe bosanske povijesti, učinila ju je dijelom naše kulture sjećanja. 

Katarina potječe iz utjecajne velikaške obitelji Kosača. Roditelji su joj Stjepan Vukčić Kosača i Jelena Balšić. O njenom  djetinjstvu gotovo da i  nema podataka. Bila je prvorođena, uz braću Vladislava i Vlatka i polubrata Stjepana koji je kasnije, kao Ahmed-paša, postigao visoke vojne i upravne časti u Osmanskom Carstvu – oženjen kćeri sultana Bajazida II. bio je, među ostalim, vrhovni admiral i veliki vezir. Njezin otac Stjepan Vukčić Kosača, veliki bosanski vojvoda kasnije nazvan hercegom, imao je ogromne posjede i veliku moć. Iz te snažne pozicije proizlazili su njegovi sukobi s bosanskim kraljem Stjepanom Tomašom Kotromanićem, ali i s drugim velikašima. Ulog trajnijega mira trebala je biti ženidba Stjepana Tomaša Katarinom, njegovom kćeri (1446), ali ratobornost ni kasnije, nakon ženidbe, nije sasvim utišana. Svadba se održala na Milodražu u kraljevskoj rezidenciji. Predviđena krunidba u mjestu Mile kod Visokog iz nekih se razloga nije dogodila

Katarina je bila žena koja je ostala bez muža, bez djece, bez domovine... Doživjela je sudbinu svog naroda i svoje obitelji i za spas tog istog naroda krenula je u izbjeglištvo. U srednjem vijeku nije bilo lako biti žena, pogotovu ne na dvoru. Žene su u brak iz političkih, društvenih ili gospodarskih razloga te je tako bilo i s Katarinom. Ona je po naredbi svog oca, kojeg su često opisivali  kao bezobzirnog čovjeka, udata se za Stjepana Tomaša.

Kad je postala njegovom ženom i bosanskom kraljicom pratila je svog muža na putovanjima i različitim boravištima: Bobovac, Kraljeva Sutjeska, Jajce... Podizala je crkve među kojima su: Vrile, danas Otinovci kod Kupresa, Crkva presvetog Trojstva, te Crkva sv. Katarine u Jajcu. U braku je dobila dvoje djece Sigismunda i Katarinu, a njen muž je iz veze s Vojačom, koja nije bila plemkinja, imao sina Stjepana Tomaševića.

U jeku najvećih opasanosti od turskih osvajanja umire kralj Stjepan Tomaš. Katarinu će njen pastorak, a nakon smrti svog oca kralj Stjepan Tomašević ostaviti na dvoru i poštivati kao kraljicu majku. Godine 1463. Bosna će pasti pod vlast Turaka, kraljica se slučajno zadesila izvan Bosne a oboje njene djece palo je u tursko ropstvo da bi kasnije primili islam.

Kraljica Katarina je bila primorana otići u Rim gdje  postaje članica III. reda sv. Franje. Petnaest godina provedenih u Rimu bilo je ispunjeno žalošću za djecom,  tugom zbog stradanja njenog naroda i čežnjom  za domovinom. Jedino svjetlo u toj tami pružala joj je vjera, svijest kako je Bog s njom.

Pred smrt napisala je oporuku u kojoj kao predstavnica bosanskog kraljevstva imenuju papu Siksta IV. i njegove nasljednike vladarima Bosne uz napomenu da vlast predaju njenom sinu ili kćeri, ako se povrate na kršćanstvo.

Umrla je pet dana nakon oporuke, 25. listopada 1478. godine. Po vlastitoj želji pokopana je u franjevačkoj crkvi Blažene djevice Marije Ara Coeli. Na njenom grobu prikazan je stasiti lik s kraljevskom krunom s grbovima bosanske države i obitelji Kosača, a pri dnu je natpis pisan bosančicom.

Bosanski franjevci su tokom četiri stoljeća osmanskoga razdoblja (1463–1878) njegovali sjećanje na kraljicu Katarinu i izdigli je do simbola bosanske državnosti prenijevši to na narod  u kojem su djelovali.