Život je čudo. Nikada ne znaš gdje će te putevi odvesti, kakvu ti kuću sudbina zida. A kuća Aleksandra Gvozdenovića (48) je skoro šest godina bila bez krova. Njegovi kreveti bile su beogradske klupe, a dnevne i spavaće sobe - parkovi, skriveni ulazi, haustori, stepeništa.

Nekadašnji golman, istinski ljubitelj fudbala, poslije 2.060 dana provedenih na ulici, danas brani pravo na dostojanstven život, bez obzira na porok i nesreću koja ga je zadesila.

Čovjek koji je dotakao dno, ali uspio da se podigne, kaže za Nova.rs da nije bitno koliko puta padneš, nego koliko puta ustaneš. Aleksandar danas ima dom, posao, porodicu i piše knjigu „Sa margine u visine“.

„Pokušaću da podijelim svoje lično iskustvo života na ulici u nadi da ću uspjeti da prikažem kako lako čovjek može postati beskućnik. Znate ono kad kažu ‘u sekundi mu se promijenio cijeli život?’ Ja sam to zamišljao kao kad bi nekom ko je preživio ratište, jednog dana dok šeta ulicama kao bezbrižni civil samo pala saksija na glavu i ubila ga na mjestu. U mom slučaju nije bilo tako. Bila su to samo jedna ogromna zatvorena vrata i ja sam se našao na ulici. U sekundi mi se promijenio cio život“.

Malo je prostora, smatra Aleksandar, da se makar djelić njegovog iskustva sa ulice opiše u knjizi.

„Imam veliku odgovornost prema ljudima i vremenu koji su ostali iza mene, a naročito prema mojim drugarima – beskućnicima koji su umirali pored mene, na hladnom betonu, kartonima, meni pred očima. Odgovornost je velika i prema prijateljima, poznatim i nepoznatim, ulicama, adresama. Odgovornost prema Crkvi, manastirima i vjeri koja se rodila u periodu lutanja, a to je tek priča za sebe“.

Sve je počelo 12. aprila 2013. godine kada je zalupio vrata stana u kojem je živio sa majkom. Iza njega ostalo je sve, uspomene, sjećanja, a ispred njega našli su se beskućništvo i borba. 

„Ja sam beogradsko, zvezdarsko dete. Fudbal je obojio moje djetinjstvo i mladost. Kažu da sam bio dobar golman. Vjerovatno su u pravu, ali bilo je i boljih od mene. Jednostavno, vrhunski sport zahtijeva i vrhunsku posvećenost, a ja nisam bio sportista u kompletnom smislu. Volio sam da izađem sa društvom, volio sam kafanu, društvo, noć. Talenat je nestajao, ali ostala su sjećanja na blistave sportske momente kojih je, svakako bilo. Kada je mladost počela da posustaje, a zahtjevni treninzi više nisu mogli da neutrališu ono loše, alkohol je počeo da čini svoje. Oni vikend mamurluci postali su skoro svakodnevni, poslovi su nestajali, emotivne veze prekidane. Negiranje alkoholizma kao da je sam alkohol još više razbjesnilo, pa je odlučio da pokaže svoju pravu snagu. Nastupilo je zaduživanje, sve teža pijanstva. Nastupila je ulica“.

Još uvijek se sjeća tog dana, kada je zatvorio porodična vrata i krenuo ka obali Dunava, onako u šorcu, papučama i majici. Sve što mu je bilo potrebno, imao je – mir.

„Sjeo sam na jednu od klupa da gledam rijeku kako teče. Opipao sam džepove. Uh, dobro je, pomislio sam, ponio sam dokumenta i nešto ušteđevine, sada mi treba samo mir. Otišao sam do lokalnog fudbalskog kluba i tamo zatekao djecu koja su imala trening. Bar sam malo skrenuo misli gledanjem fudbala. Promrmljao sam sebi u bradu ‘Polako matori, biće sve u redu’. Ipak, nije sve bilo tako lako. Šta li će majka da pomisli? Da li da se vratim? Ne, idem da šetam negdje, bilo gde. To je bila misao kojom sam sve presjekao… Ta šetnja traje i dan-danas“.

Uslijedili su, prisjeća se Aleksandar, dani i noći sa nepoznatim ljudima.

„Postao sam stranac samom sebi. U svom bježanju od borbe i prihvatanja krivice, poslije ko zna kog dovođenja na odeljenja detoksikologije VMA i Urgentnog centra, doživio sam da mi izmjere vrijednost alkohola u krvi od 5.15 promila. Tada mi je dežurni ljekar pružio telefon rekavši da se javim kome mislim da treba, jer je neizvjesno da li ću se probuditi. Bio sam smrznut, otečen, bez osjećaja za dodir i ko zna čega još. Taj osećaj se ne može opisati“.

Pamti jednu kišu na Karaburmi kod bisokopa, kada se plašio da zaspe jer nije imao toplu odjeću.

„Mislio sam da neću živ dočekati jutro. Tada sam pored kontejnera našao ogroman tepih i umotao se u njega. Ujutru, kad su me probudili buka i dan, prvo sam pomislio da sam kidnapovan i vezan. Pamtiću i susret s jednim drugim beskućnikom, kada se naspram nas našla jedna pašteta. Sedeli smo tako on i ja, gladni toliko da bi nam i pet pašteta bilo malo i gledali se, da bismo se na kraju razišli, a paštetu ostavili nekom trećem. Pamtiću i ljetnji bioskop u Skadarskoj, kad sam sjedio među ljude čisto da bih osjetio tu neku normalnu priču. Pamtiću i to kako sam slao drugove kući, gde su ona vrata koja sam zatvorio, da pitaju moju majku da li zna gdje sam ja. Tako sam dolazio do saznanja da li je živa i da li je dobro, a i ona je znala da sam ih ja slao, pa bi bila srećna što sam i ja još uvijek živ“.

Kao što je jedan loš trenutak dovoljan da poruši sve, tako je i za ozdravljenje potreban onaj prvi korak. A  Aleksandar ih je imao puno, samo je trebalo da prepozna onaj pravi. 

„Ja sam ih imao više u vidu savjeta nekih novih, dragih ljudi, ali je dosta vremena trebalo da prođe kako bi ih prepoznao kao takve. A susret sa mojom Jelenom na česmi kod Bajlonijeve pijace, kada mi je prišla i bez ikakve odbojnosti prema mom tadašnjem stanju upitala ‘Aleksandre, šta to radiš?’, okrenuo je sve. Jedan teški kamen počeo je da se kotrlja u pravom smeru, a ljubav je pokazala koliko je jaka“.

Ta česma je za Aleksandra predstavljala prekretnicu.

„Bio sam na kraju snaga, otečen od alkohola i nespavanja, siguran sam da su me trunke dijelile od smrti. Čuo sam da su moji drugari počeli da komentarišu kako neka devojka prilazi česmi. Znao sam da je to ona. Bila je to junakinja moje davno nedovršene ljubavne priče, posle toliko godina stajala je ispred mene. Nastavio sam da spavam, a kada sam se probudio, nisam bio siguran da li sam sanjao. Pronašao sam u džepu njen broj telefona. Poslije je nekoliko puta dolazila i na kraju me je kolima odvezla u Urgentni centar“.

Ponosan na sebe i na njegovu Jelenu, Aleksandar živi život onakav kakav je odavno trebalo da ima.

„Imam najbolju ženu na svijetu, najboljeg prijatelja. Svako naše zajedničko jutro je moj novi motiv i blagoslov. Živimo život kakav smo odavno trebali da imamo i trudimo se da nas najzad bude više“.