Kada se 2018. iz Ženeve vratila na imanje svog oca, Lorens Lola Milinić, fizioterapeutkinja rođena u Parizu, zatekla je samo trošnu štalu i kuću, zarasle u korov i šiblje. Danas je ovo mjesto nedaleko od Nevesinja pravi mali raj na zemlji, sa bazenom, saunom i salonom za masažu.

Ito nije sve. U obnovljenoj štali stanuju njene koze, koke i konj Indijanac, zvani Indi, koji, kako Lola kaže u šali “razumije samo francuski”.  Uz obnovljenu i dograđenu staru kuću, podigla je i jednu novu, sa sobama za goste. Cvijeće, suncokreti, travnjaci, sve je dotjerano pod konac.

Kroz imanje teče potočić, a okružuje ga šuma. U tišini se, s vremena na vrijeme, čuje samo zvonce, kojim se oglašavaju Loline kozice.

– Koze muzem, imam svježe domaće mlijeko i sir; odrasla sam u Francuskoj, mnogo volim sireve. Od koka imam domaća jaja, a konj Indi na imanju nema nikakvog posla. On mi je samo za zadovoljstvo i zabavu – priča Lola, dok uz čašu vina ispraća još jedan dan.

Svi su joj dani ovdje, kaže, čarobni, iako je u prethodnih 50 i kusur godina živjela sasvim drugačiji život. Karijera, brak, troje djece, valjalo je sve to stizati, i to u tempu koji nameće Zapad.

Nije, kaže, vjerovala da će dočekati da živi bez stalnog gledanja u sat i rokovnik. A danas, u svom novom domu u selu Zovi Do u istočnoj Hercegovini, živi upravo tako.

– Hoćete li da vam kažem koliko je sati? Evo, sad je 15 do sedam, sunce upravo zalazi iza šume. Vrijeme je da namirim svoje životinje – reče Lola.

Pogodila je, u minut.

Lola rano ide na spavanje. I ustaje rano, prije šest sati. Prije prve jutarnje kafe, koju pije u miru, natenane, nahrani svoje blago.

– Ovo imanje nazvala sam “Izvor”, ili na mom maternjem, francuskom jeziku, “Le surs”. Ovo je meni izvor života, moj raj i moj dom – kaže Lola.

Ali, kako je uopšte Laurence Milinich, rođena Parižanka, koju komšije zovu Lola, dospjela u Zovi Do, zaselak Piragići, opština Nevesinje?

Njen otac, čije prezime i danas nosi, ovdje je rođen, ali je još prije Lolinog rođenja odselio u Francusku i oženio se Francuskinjom. Tako je Lola rođena u Gradu svjetlosti, ali je u detinjstvu i djevojaštvu često pohodila tatin zavičaj.

 – Oduvijek sam voljela ovo selo. Sanjala sam da ovdje napravim vikendicu i da se tu skrasim kad odem u penziju. Ali, život je drugačije namjestio – kaže Lola.

A namjestio je ovako: Lola je bila uspješna fizioterapeutkinja, radila je u rodnom Parizu, a potom se preselila u Ženevu u Švajcarskoj i tu razvila mali biznis. Djeca su rasla i stasavala, sve je išlo kako treba, a onda se – zakomplikovalo.

– U Švajcarskoj je bilo sve teže raditi i opstati. Porezi su rasli, konkurencija je bivala sve žešća, a kontrole sve učestalije. Došla sam u situaciju stani-pani – opisuje Lola svoje poslovne nevolje na vrlo dobrom srpskom.

A onda su se na poslovne nakalemili i privatni problemi. Kriza u braku, pa – razvod. Nije to bio samo emotivni, nego i finansijski izazov.

– Prodali smo kuću, podijelili novac i ja sam se našla pred odlukom: šta sad s tim novcem i kako život nastaviti dalje. Za novi početak u Švajcarskoj, pa čak i u Francuskoj, bilo je to premalo novca – priznaje Lola.

Razmišljala je, dumala, i na svoj 50. rođendan donijela odluku: selim se u Zovi Do. Za posve.

– Ipak, nije to bila konačna odluka. Htjela sam da čujem šta o tome misle moja djeca. Odrasla sam, sama odlučujem, ali ne bih bila spokojna da me djeca nisu podržala. Vjerujem da sve majke razmišljaju na sličan način – kaže Lola.

Ali, njena djeca su uglas rekla: idi, maman, u svoj Zovi Do, i nek’ ti je sa srećom.

Pao joj je kamen sa srca, ali kamenje druge vrste, pa šiblje, korov i nered dočekali su je kad je, prije četiri godine, došla na zapušteno imanje za koje je odlučila da će biti njen novi dom.

– Šta da vam kažem; bilo je teško, preteško. Jedva sam našla radnike koji su mi pomogli da sve to raskrčim i koliko-toliko dovedem u red. Prvu noć sam provela u mraku, bez struje, iza vrata koja nisu mogla ni da se zatvore kako treba, a kamoli da se zaključaju – prisjeća se Lola.

Koliko je truda, rada, predanosti i kreativnosti, i koliko novca, od te prve večeri, uložila u svoj “Izvor”… Eh, duga je to priča.

Tek, danas je sve skockano i uređeno, kao u katalogu. A opet, sve odiše toplinom pravog seoskog gazdinstva.

Goste dočekuje kozji sir, zagrijana sauna, spreman bazen, mirisnim uljima opremljen salon za masažu. A na trijemu, na stolu, u znak dobrodošlice, hladna hercegovačka voda i slasne švajcarske čokoladice.

– Kad sam im prije četiri godine rekla kuda selim i sa kakvim planovima, moji prijatelji iz Švajcarske su govorili: vratićeš se ti za šest mjeseci. Ali, nisam se vratila, a oni sada dolaze meni, na odmor i na masažu. I mnogi od njih kažu da se u životu nigdje nisu tako slatko naspavali kao kod mene u “Izvoru” – ponosno priča Lola.

Gosti dođu i odu, a Lola ostaje, da uživa u samoći.

– Nisu mi jasni ljudi koje ne umiju da žive sami i koji mene sažaljevaju. Nisam ja usamljena, imam troje djece i jedno maleno unuče, a biće ih, ako bog da, još. Nisam, dakle, usamljena, samo uživam u privilegiji da živim sama i da me niko ne uznemirava – veli Lola.

Njena djeca žive u Liježu i u Švajcarskoj, blizu francuske granice. Bliski su među sobom i često posjećuju majku. Žive aktivno i srećni su.

– Često planinare; moja kćerka je išla na planinu i kad je bila trudna. I sad mi kaže: “maman, čim moja beba malo poraste, ja je dovedem kod tebe u Zovi Do da je čuvaš, a ja odoh u akciju”. Neka je dovede, čuvaću je, bake i služe za to – kaže Lola.

Energiju, predanost i preduzimljivost Lorens Milinić prepoznali su i u Fondaciji “Fridrih Ebert” u BiH, pa su je uvrstili u projekat “Zvijezde Hercegovine”. Kroz ovaj projekat Fondacija promoviše žene iz Hercegovine koje su iskoračile iz stereotipa i pokazale da su promjene moguće, jer vjeruju da će njihove životne priče poslužiti kao primjer i drugim ženama u BiH.

Lola živi skromno i u skladu s prirodom. Dobra je domaćica, pa se na vrijeme spremila za zimu. Što je najbitnije, ima dovoljno drva, pa će uživati uz vatricu.

– Zimi je ovdje prava idila. Internet konekcija je dobra, komšije imaju traktor sa grnom, tako da je put, kad padne snijeg, uvijek pročišćen. Nismo izolovani – kaže Lola.

Žali što više nema onih nekadašnjih ljutih zima, sa puno snijega. Posljednji put je to doživjela svoje prve zime u Zovom Dolu. Tada je na skijama šetala po snijegu, koji je napadao pola metra.

Lorens Milinić kaže da je krajem 2019. prvi put podnijela zahtjev za registraciju turističkog poljoprivrednog gazdinstva, ali kad je izbila korona pandemija, sve je stalo, pa su istekli rokovi.

– Ponovo sam skupila dokumentaciju i pokrenula postupak, ali sve ide nekako sporo. Kao da nikom u ovoj državi nije stalo da plaćam porez – kaže Lola.

Na Lolino imanje su već dolazili gosti, ali onako, više na prijateljskoj osnovi. “Izvor” se pročuo i kao dobro mjesto za organizovanje djevojačkih i momačkih večeri. Lola je pokušala s tim, ali je brzo odustala.

– Nikad više. Nema tih para za koje bih opet pristala da mladi ovdje slave. Naprave pravi krš i lom, danima sam, nakon njihovih žurki, po travnjacima skupljala staklo i pikavce. Ne mogu dozvoliti da neko koga lijepo ugostim uništava moje imanje – kaže Lola.