Ni danas ne razumijem što je njih dvoje radilo u kući u kojoj smo živjeli baka Ana, djed Mata i ja.

Piše: ZDENKO SAMARŽIJA (Ljudski.ba)

Imali su svoju sobu i ja sam imao svoju samo sam spavao s djedom i bakom jer me bilo strah noću biti sam. Baka me ujutro oblačila i spremila doručak, a čika Stevo, susjed i komandir milicijske stanice, dolazio je mome djedu na kuhanu rakiju. Pa su čika Stevo i djed bistrili politiku, a Stevo je ostavljao djedu jučerašnje novine na koje se stanica milicije bila pretplaćena. I biltene o kojima nisam smio zucnuti. Nakon jutarnjeg rituala djed me vodio u birtiju kod teta Lenke na čokanj malinovca. Uvijek je netko igrao šah pa sam kibicirao i šutio. Potom sam do ručka jurcao s kumom Pištom, Radovanom i ostalom djecom iz ulice. U koliko baka nije kuhala grah, obilazio sam susjedstvo i ručao kod onih koji su toga dana skuhali grah. Ako je grmjelo ili ako sam se nečeg uplašio, baka je uzimala krunicu i legli smo u njen krevet dok se molila. Večerao sam šnitu masnog kruha posutog crvenom tucanom paprikom. Baka me okupala, obukla mi pidžamu i zaspao sam.

Doktor Anđel, naš seoski liječnik, dolazio je nekoliko puta tjedno popodne bistriti politiku s mojim djedom, a ja nisam smio slušati što govore. Bio mi je strašno naporan jer mi se obraćao samo da mi veli kako ću dobiti kokošija prsa zbog jednolične prehrane, a ja sam znao da laže: imam jajca, muško sam i ne mogu dobiti kokošja prsa. Možda pijetlova prsa, a nikome nisam rekao da jedem i zeleno voće. Dva puta mjesečno je doktor Anđel večerao kod nas i to u dane kada je dolazio moj ujak. Djed, ujak, doktor Anđel, ja i taj čovjek sjedili smo za stolom, a baka je posluživala. Bistrili su politiku, a ja nikome nisam smio reći o čemu pričaju. Jedino mi nije bilo jasno, zašto moga uju susjedi zovu „velečasni“. Djed i doktor Anđel ritualno su mijenjali s ujakom novine, na kojima su neke rečenice podcrtavali i dopisivali na rubu stranice: pitao sam ujaka da zašto šaraju i pišu po listovima, a ujak je rekao da su bjeline najvažniji dio knjiga i novina. Klimnuo sam glavom kao da razumijem. I onda su počeli govoriti njemačkim jezikom, a ja sam bio ponosan što tako govore da ne bih nešto izbrbljao. Kada su novine (časopisi i knjige) procirkulirali po selu, djed je izrezivao članke i stavljao ih u poštanske koverte ili fotoalbume i kao najveću vrijednost slagao u police u najvećoj sobi naše kuće, pored sobe ono dvoje.

Najviše sam volio s bakom ići u crkvu na litanije. Netko nabraja svece, a mi odgovaramo „Moli za nas“. Nakon litanija bio sam potpuno zaštićen jer su oko mene letjeli anđeli, poput Malih letećih medvjedića, i ako naiđe kakvo već zlo odmah su zvali današnjega sveca u pomoć – a ako me je kakva bolest snašla, odjurili bi po sveca koji liječi od te bolesti. Nikako nisam shvaćao što radi doktor Anđel kada je Bog sve tako lijepo posložio.

Toga jutra je čika Stevo nešto rekao mom djedu Mati, ovaj je klimnuo i čika Stevo je rekao da od danas ne idem u crkvu. Znaš, ni moj Mirko ne smije u crkvu, a tvoji mama i tata rade u školi. Majke mi, tada sam saznao tko su ono dvoje koji žive pored sobe u kojoj djed Mata čuva novine.

(Zdenko Samaržija, ugledni je profesor filozofije i povijesti te autor više udžbenika za učenike osnovnih i srednjih škola)