Albanac iz Bujanovca Miljazim Gegulaj već par godina svakodnevno obezbjeđuje užinu za dvadesetak bolesne djece iz Vranja. On je jedan od rijetkih Albanaca koji u Vranju ima svoj posao. Kaže da do sada nije imao nikakvih problema, a naročito ne na nacionalnoj osnovi.

Miljazim sa suprugom Sadom važi za velikog humanistu, ali oni o tome nerado pričaju. Kako se pekarska radnja nalazi u blizini prostorija gdje borave djeca iz Udruženja za pomoć nedovoljno mentalno razvijenim osobama, počelo je da se da se rađa neobično prijateljstvo između ovog Albanca i bolesne djece.

- Iz Udruženja za pomoć nedovoljno mentalno razvijenim osobama zatražili su pomoć, da im nekako pomognemo. U pekari smo odlučili da za njih svakog dana obezbjeđujemo užinu. Nekada je to burek, sljedeći put kifle, rol viršle, slane i slatke pite… Imam troje djece i oni se igraju sa djecom iz Udruženja, postali smo veliki prijatelji. Od djece iz Udruženja za Novu godinu svaki put dobijem čestitku napisanu na albanskom jeziku, sa najljepšim željama za mene i moju porodicu. Osmjesi bolesne djece, njihova iskrena radost, za mene su najveća nagrada", kaže Miljazim.

Međunacionalna mržnja, slijepa generalizacija i šovinizam koji je toliko uspješno proklijao na Balkanu i danas prave ogromne probleme miroljubivim ljudima koji samo žele da žive normalan i dostojanstven život uvažavajući i uživajući u svim međusobnim razlikama koje postoje među narodima na ovom našem poluostrvu.

Umjesto da svi zaista budemo braća i sestre ili makar rođaci, ili jednostavno ljudi koji nemaju nikoga bližeg do svog susjeda, mi smo se toliko okupali krvlju jedni drugih da su sve te rane i te kako svježe i još uvijek bole.

Nada, ipak, uvijek postoji, prije svega zahvaljujući ljudima koji svojim ličnim primjerom i djelima strpljivo rade na izmirenju i iskrenom prijateljstvu među ljudima. Za nadu je potrebna i vjera da dobro na kraju uvjek pobjeđuje.

Primjer takvog junačkog ponašanja i herojstva u čast čovječanstva pruža i Gegulaj.

Miljazimovi roditelji su rodom iz Prizrena, kada su se 1970-ih preselili u Bujanovac i tu otpočeli biznis. Danas, Miljazimov brat u Bujanovcu ima pekaru, a prije četiri godine, Gegulaji imaju I pekaru u Vranju.

On je jedan od rijetkih Albanaca koji u Vranju ima svoj posao. Kaže da do sada nije imao nikakvih problema, a naročito ne na nacionalnoj osnovi.

- Otac je iz Prizrena i uvjek nas je vaspitavao da postoje samo dobri i loši ljudi i da ih tako dijelimo, a ne po naciji, vjeri ili rasi. Ovdje imam veliki broj mušterija, svi su zadovoljni. Imam veliki broj prijatelja u Vranju, a među zaposlenima Srbe i Albance. Albanci putuju iz Bujanovca, a Srbi su iz Vranja i Vranjske Banje. Treba svakom pomoći ako si u mogućnosti, jer to je divan osećaj. Mislim da ne radim ništa posebno pomažući drugima, kao i da svaki čovjek ima u sebi potrebu da učini nešto dobro, poručuje Miljazim.

Ovim rečima zaista ne treba ništa dodati. Svaka čast, ljudino!