Dvije slike iste stvarnosti koja je za njega trajala gotovo četiri desetljeća. Otkako se prvi put uspeo zavojitim stubištem 35-metarske kule svjetionika Porer, nekoliko puta na dan prolazio je 140 stuba do kupole u kojoj je nekoć petrolej, a danas struja, pokretao svjetlo sigurnosti na moru.
Po umirovljenju skrasio se u Premanturi. Blizu drage a ponekad i mrske hridi. Ivo Lamešić dobio je mjesto i u monografiji Svjetionički libar mali. U uvali Polje slučajni, ponovni susret autora knjige i glavnog lika HRT-ove priče.
- I, Ivo, kako smo nakon svih tih godina u penziji?, pita Vedran Trgovčić, farolog.
- Hvala, hvala, dobro sam. Sve mlađi i mlađi, smije se Ivo.
- Što smo rekli, koliko, 30 i nešto godina?, pita Vedran.
- 36 godina sam odradio na svjetioniku, odgovara Ivo.
- U komadu?
- Pa u komadu, bez prekida, tako je. To je skoro rekord. Ja mislim da nije nijedan svjetioničar do sad na Poreru bio tolike godine. To treba ući u Guinnessovu knjigu, kaže Ivo.
Rođen u Tuzli
Ali kako se to, nekome rođenom u Tuzli, dogodio svjetionik. Često zarobljen neverama, hrid koju prehodate u nekoliko minuta, bez zelenila, bez mrve zemlje. Morsku mu je sudbinu zapečatio davni prvi susret s velikim plavetnilom, koji se za dječačkih dana dogodio u jednom šibenskom odmaralištu. Bio je to onaj sudbinski susret koji mijenja sve.
Sjećamo se onih nekih velikih nevremena kad ste zaslužili prvu Plavu vrpcu. Da 66. je bilo orkansko. Nije to jedini put. 2012. je bilo negdje na pola, bio sam u službi. Dešavalo se. Uvijek se dešavalo i dešavat će se.
Iskustvo i razum pobjeđuju
No ni na četvrt puta iskustvo i razum pobjeđuju i mi se zadovoljavamo tek pogledom na Porer, guštajući pritom u rijetkom iskustvu nadolazeće nevere na moru.
- Sada bismo trebali ići do ovog otočića Fenoliga. S obzirom na to da vidim da je dosta mora izvana od juga, jugozapada i prema svjetioniku, nećemo se uputiti jer su dali veliko upozorenje za buru. S ove strane od zapada već je crno i malo grmi. Tako da su to problemi svjetioničarski. Kada su smjene, kada netko treba doći hitno. Vrijeme je broj jedan, ne može se tu pomoći, rekao je Lamešić, bivši svjetioničar s Porera.
Dok mu vjetar zagušuje riječi prisjeća se Ivo jedne olujne noći, kada je garbinada hučala satima!
Njegovo pomalo ozbiljno lice uvijek se ozari na spomen jednog imena: Mila! Prve mu je godine na Poreru olakšavala supruga s djecom. Za poneke jače i dugotrajne bure, znalo je ponestati hrane.
- Nismo ostali gladni, ali smo, kako bih rekao, postili, kazao je Ivo.
Tako draga, ponekad mrska hrid, Porer će za Ivu uvijek ostati posebno mjesto i najljepši jadranski svjetionik!
- Jest najgrublji, jedini svjetionik na moru koga valovi potapaju. Kada sam došao tu bilo mi je najteže, bilo je suza, bilo je svega i zavoli se sve, ali tajna je u soli, rekao je Ivo.
