Nekoliko kilometara sjeveroistočno od Prnjavora, usred Republike Srpske, šokirane putnike će dočekati Trentino bar. Na njemu je izvješena velika italijanska zastava.

Kafana ne nosi to ime bez veze, kao Monako ili San Marino kojih ima u svakom selu i kvartu - gazda Trentino bara zove se Luigi Andreata, a unutra oni koji znaju razgovaraju na italijanskom. Špricer iliti gemišt od četiri deci može se popiti iz pivskih čaša Nastro Azzurro.

Luigi nije neki zalutali turista kojem se svidjelo ovdje pa je ostao - on i njegova žena Slavica drže birtiju već tri decenije. Luigijeva porodica, kao i cijelo italijansko selo Štivor, tu je preko 140 godina. U Prnjavoru i oko njega uz Srbe inače žive i Česi, Poljaci, Talijani, Ukrajinci, Romi, Mađari, Slovaci, Slovenci, Rusi, Rusini… Zbog toga je gradić dobio nadimak “mala Evropa”.

Što se Italijana tiče, oni su došli u Prnjavor 1880-ih iz Valsugane, doline na sjeveru Italije. Velika poplava uništila im je kuće, a u današnjoj Republici Srpskoj (BiH) su zapravo završili slučajno.

“Bio je neki čovjek iz Genove kojem su naši dali sve što imaju da odu u Brazil, ali on je uzeo novac i nestao. Nisu imali izbora, morali su opet skupiti sve što su mogli i otići. Tada se Austro-Ugarska širila i falilo im je školovanih ljudi na ovim prostorima, pa su pustili Italijane da dođu”, objašnjava Luigi.

Italijani su kupili zemlju od lokalnog bega, a mnogi tvrde da su je i preplatili - došli su taman na kraju osmanske vlasti u Bosni. Nakon petstotinjak godina pod Turcima ljudima je bilo dosta pa je beg završio prilično loše - domaći ljudi su ga živog spalili u njegovoj kući zajedno s porodicom.

S druge strane, Italijani su se krvavo izborili za vlastiti život. Luigi pokazuje mali grob usred polja kukuruza u kojem su njegova prabaka, njena kćer i unuka.

“Kad su došli, ovdje je bila džungla - samo šuma na sve strane. Imali su tu nesreću da su krenuli taman u jesen i došli malo prije zime. Svi koji su mogli sklapali su nešto na brzinu da se sakriju, pola ih je pomrlo do proljeća.

U toj zimi jedna kći moje prabake se porađala, i ona i curica su umrle. Kakvi doktori u to vrijeme? Brzo nakon toga i baba je umrla od tuge”, kaže.

Razloga za tugu bilo je još puno jer je donedavno život na selu izgledao potpuno drugačije - stariji to pamte, a mlađih više ni nema. Ida Andreata, Luigijeva sestra, prisjeća se koliko su bili siromašni.

“U proljeće smo kao djeca skinuli svu odjeću, bili smo u gaćama sve do jeseni. Odjeća se nije smjela trošiti. Hodali smo bosi, pčele su nas ubole u tabane milion puta. Već smo znali od starijih, uzmeš tri ljekovite biljke, istrljaš i do sutra sve prođe”, govori.

“Ako krepa krava, to je bio ogroman gubitak u kući. Ne daj bože da nas je mama vidjela da smo udarili kravu ili vola. Mi bismo dobili pet puta više. Krave nisu slušale pa smo ih znali udariti šibom, ali ni slučajno da naši vide to. Ili ćeš ići spavati bez večere ili bar jednom dobiti motkom. Ni kad je mama bila na samrti, nismo joj smjeli spomenuti volove jer je plakala - toliko su te životinje značile u kući”, prepričava Ida svoje djetinjstvo.

Ida je ostala u selu cijeli život i, bez obzira na sve, uopšte ne misli da joj je bilo loše - naprotiv, smatra da smo danas svi postali razmaženi. S obzirom na sve što je ispričala, bilo bi teško reći da nije u pravu.

“Ljudi ne znaju cijeniti već to što žive u miru i slobodi, uz sve ratove koji se događaju u svijetu… Sloboda je najvažnija. Imaš hranu i krov nad glavom, ali ljudi imaju i previše pa su postali obijesni. U ratu nikad nisi znao kad će neka budala naići, ali nisam si dozvolila da puknem. Imala sam i izbjeglice u kući i hranila ih, onda cijelu noć mislim šta je s mamom, tatom, selom… Po noći sam slušala hoće li biti neka eksplozija. Ni rak mi nije mogao ništa jer nisam dozvolila da mi utiče na mozak. Sve je u glavi, samo trebaš to poredati”, zaključuje.

Slično razmišlja i Mira Moretti, jedna od rijetkih stanovnica Štivora koje još govore stari italijanski dijalekt.

“Nas je bilo jedanaest - sedam sestara i četvero braće. Svi su radili na zemlji i svi smo bili zadovoljni. Brali smo kukuruz i pjevali. Danas ako pjevaš na ulici, svi će misliti da si lud ili pijan”, smije se Mira.

Ipak, i ona pamti da život nije bio nimalo lagan.

“Išli smo u katoličku crkvu u Prnjavor - bosi smo hodali do Prnjavora (oko 6 km, op.a.), tamo oprali noge u hladnoj vodi i onda ulazili u crkvu. Živjelo se teško, ali dobro. Sada više niko nije zadovoljan ničime”, objašnjava na trentinskom dijalektu koji se ovdje nije mijenjao 150 godina.