Projekat „Nevidljive“, promovisan povodom 8. marta 2022, dogodio se, kaže Ifeta, takoreći slučajno. Svake godine aktivistkinje „Inicijative građanki i građana Mostara“ Dan žena posvete nekoj temi značajnoj za rodnu ravnopravnost.

– Kada smo početkom ove godine smišljale osmomartovsku akciju sjetile smo se da niko u Mostaru ne zna kako se zove naša prva učiteljica, prva doktorka, prva slikarka, glumica ili rektorka univerziteta – kaže Ifeta za Srpskainfo.

Nasljeđe

I tako je krenula priča o ženama koje su u prošlosti gradile i oplemenjivale Mostar, doprinoseći tome da on postane jedan od najljepših gradova na prostorima bivše Jugoslavije. 

Te su žene zaboravljene. Kada čitate zvaničnu istoriju, pomislili biste, kaže Ifeta, da su u Mostaru i Hercegovini odvajkada živjeli samo muškarci.

– Naravno da nije tako. Ne bismo mi danas imali ovo što imamo da nije bilo žena koje su prije 100 ili 200 godina iskoračile iz stereotipa i borile se za pravo glasa, pravo na obrazovanje i zdravlje. Isto tako, i sve što mi danas radimo za žene i za svoju zajednicu ostaje u nasljeđe našim kćerima i unukama – kaže Ifeta.

I tako su Mostarci, ali i građani širom BiH, saznali da je Sabaheta Isak, prva arhitektkinja u BiH, bila Mostarka. I da su sestre Berta i Marija Bergman, prije više od 100 godina, bile prve djevojke u mostarskoj gimnaziji. I da je dr Elbisa Ustamujić bila prva rektorka Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru. I da je Paula Popovac bila jedna od prvih žena koje su skakale sa Starog mosta.

Aktivistkinje su uvidjele da su i danas, u 21. vijeku, dostignuća žena često gurnuta u stranu, pa su u svojim aktivnostima „spojile“ znamenite, a nevidljive žene iz prošlosti Mostara i one koje su danas uspješne umjetnice, profesorke, privrednice, ali se o njima malo zna.

– Eto, mnogi ne znaju da je naša sugrađanka, novinarka Sanja Bjelica Šagovnović, prva žena predsjednica Srpskog prosvetnog i kulturnog društva „Prosveta“ u Mostaru u 120 godina istorije ove značajne institucije – kaže Ifeta.

Život u doba Jugoslavije

Ifeta je, takoreći od malih nogu, bila energična i aktivna i jedna od onih Mostarki koje su duša i ponos grada na Neretvi.

– Od 15. godine sam počela zarađivati. Čim sam završila osnovnu školu išla sam preko ferija da berem breskve i grožđe u „Hepoku“, ili cvijeće u velikom rasadniku, po kojem je Mostar bio poznat. I tako svakog ljeta. Kao djevojka sam učestvovala na međunarodnim radnim akcijama, bila ferijalka, putovala, i uz sve to bila solidna učenica i studentkinja – kaže Ifeta.

I dodaje da sve to nije ništa posebno; tako je živjela većina njenih drugarica i drugara, takav je, jednostavno, bio životni stil mladih u „njeno vrijeme“, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, u doba Jugoslavije.

– Upoznala sam mnogo plemenitih ljudi i ta prijateljstva, koja traju decenijama, najveće su bogatstvo koje sam stekla – kaže Ifeta.

Nije se u to vrijeme, kaže, gledalo na vjeru i naciju, a Ifeta ni danas ne dijeli ljude po tom principu. Ali, nakon idilične mladosti, dočekala je i  drugačija, zlokobna vremena. Mostar je nestajao u plamenu i krvi.

Kako su Ifeta i njen suprug, doktor Slobodan Škoro, jedan od najcjenjenijih stomatologa u gradu, u Mostaru preživjeli ratne devedesete, ne želi ni da se sjeća. Teška je to i bolna priča. Ali, preživjeli su.

Sastanci u stanu

I nakon rata Mostar je ostao podijeljen grad, a Ifeta i Slobodan, Bošnjakinja i Srbin, ostali su zajedno, do posljednjeg dana. 

Slobodan je preminuo 2018. godine, a Ifeta je nastavila borbu: za podizanje novih mostova u podijeljenom Mostaru i za bolji život Mostaraca, za vraćanje dostojanstva zaboravljenim ženama koje su  stvarale ovaj grad.

Ono što je danas „Inicijativa građanki i građana Mostara“ počelo je nekoliko godina nakon rata, kao neformalna grupa. Sastajali su se, najčešće, u Ifetinom stanu.

– Ni danas nemamo prostorije, a nismo ih ni tražili. Moj stan je baza, a veće sastanke ili događaje često organizujemo u gradskoj Vijećnici. Gradonačelnik podržava naš rad, a ni kod sugrađana nismo omraženi – kaže Ifeta.

Ovo udruženje, nastalo zahvaljujući zajedničkom djelovanju žena Mostara iz nekoliko političkih partija i nevladinih organizacija, u skoro dvije decenije djelovanja bavilo se različitim aktivnostima, od edukacije djece i mladih o bolestima ovisnosti, do promocije jela iz tradicionalne mostarske kuhinje.

Prije nekoliko godina istakle su se zagovaračkom akcijom za donošenje zakona o zaštiti porodica s djecom, jer je Hercegovačko-neretvanski kanton bio jedini u Federaciji BiH koji nije imao takav zakon. Oko ove inicijative su okupili žene iz svih stranaka, koje djeluju u kantonalnoj skupštini, što je bilo ravno senzaciji.

– Uspjele smo ući u Skupštinu Kantona i ponuditi prednacrt zakona. Svi zastupnici su glasali za, samo dvoje je bilo suzdržano: jedna mlada žena i jedan socijalni radnik – kaže Ifeta.

Podrška

S ponosom ističe da je „Inicijativa građanki i građana Mostara“ dobila nagradu „Grand“ američke organizacije NDI, koju je njenim drugaricama uručila lično Madlen Olbrajt.

I da rad “Inicijative građanki i građana Mostara” podržavaju mogi, pa i poznata švedska Fondacija “Kvina til kvina”.

I da je o njihovom aktivizmu snimljen dokumentarni film  “Podizanje mostova”. I da podizanje mostova u podijeljenom Mostaru traje i danas, 27 godina nakon okončanja rata. I da će još potrajati, ali da žene Mostara, i vidljive i nevidljive, od tog poduhvata neće odustati.

Aktivizam i posvećenost Ifete Ćesir Škoro prepoznali su i u Fondaciji “Fridrih Ebert” u BiH, uvrstivši je u projekat “Zvijezde Hercegovine”, čiji je cilj da javnost sazna više o radu žena koje doprinose promjenama i napretku svoje zajednice.

Među znamenitim Mostarkama, o kojima se danas malo zna, je i Smilja Mučibabić, prva doktorka bioloških nauka u BiH i jedna od najuglednijih naučnica 20. vijeka na prostorima bivše Jugoslavije. Odrasla je kao jedno od petoro djece u siromašnoj porodici u Mostaru, studirala je u Beogradu, a 1953. je, kao stipendista Britanskog savjeta, doktorirala na Univerzitetu Kembridž, i to u oblasti ekologije.

– Ni danas nije lako doktorirati na tako uglednom univerzitetu, a zamislite kakvo je to dostignuće bilo za jednu ženu prije 70 godina. Ali za Smilju Mučibabić, kao i za druge Mostarke doktorke nauka, danas malo ko zna. Zar ona ne zaslužuje da se jedna ulica u Mostaru nazove njenim imenom – kaže Ifeta Ćesir Škoro.

I podsjeća da od 165 ulica u Mostaru samo dvije nose imena po ženama, i to po dvjema kraljicama.