Srce preko lika Ratka Mladića u Njegoševoj ulici u Beogradu broji, evo četvrti dan.

Prvi dan je narodni poslanik Đorđe Miketić, zajedno sa građanima, nacrtao srce preko lika osuđenog ratnog zločinca. Narednog dana prekrečili su u bijelo i poruku koja je stajala pored Mladića: „đenerale, nek je tvojoj majci hvala“. Grb Partizana, kao autorski pečat „umjetničke družine“ koja je nacrtala mural, niko nije dirao.

Treći dan, četvrti dan… srce i dalje kuca na istom mjestu odakle me je nekad gledao Mladić. A prije samo godinu i po dana poštovaocima murala trebalo je jedno popodne da shvate da nešto nije u redu sa njihovim „umjetničkim djelom“ i da ga ekspresno očiste od kreča i jaja koje su tada, takođe zajedno sa građanima, bacali Đorđo Žujović i Aida Ćorović, piše urednik Danasa Vlada Živanović.

-A gdje su sada kvazipatriotske delije koje su tada bile spremne da se nasilno obračunaju s građanima?

Ako se zna da su navijači Partizana autori, da nisu možda previše zauzeti sinoćnjim mečom košarkaša protiv Real Madrida ili ne stižu da se od brige za ruinirani fudbalski klub bave junakom doba zlih devedesetih. Izgleda da su i desničari zaboravili na mural od zabrinutosti za Kosovo ili za porodične vrijednosti (mada je Parada ponosa davno prošla, a nova još nije na vidiku).

Istina, međutim, nije tako šaljiva kao prethodni pasus. Biće da nije momenat da se (opet) oživljava ratni zločinac. Barem ne sad, dok se još ne istopi i posljednja sveća zbog tragedije u dvije ulice udaljenom „Ribnikaru“.

Idejni tvorac muralizacije glavnog grada ima preča posla – spasavanje rejtinga od survavanja u provaliju. A mrtva djeca ni u jednom kontekstu ne mogu izgledati dobro. Preko njih su na naplatu stigli svi tragovi prošlosti.

Šta god da je u pitanju, dileme više nema – mural se i piše i briše (od kreča) po zadatku, a ne iskrenom uvjerenju. Deda Ratko na zidu je samo Instrument kreiranja ideologije kod budućih naraštaja – da gledaju i upijaju „srbstvo“. Možda će neki novi klinci, umjesto da su Rambo, zamišljati da su Ratko – dok ih tata vodi u streljanu i uči da rukuju automatskim oružjem.

Sad znamo da je tanka linija od murala masovnog ubice do masovnog ubistva. I fizički (dvije ulice) i mentalno. Ko misli da sve to nije povezano – nažalost je u teškoj zabludi. Povezano je više nego što možemo da zamislimo.

Kad odem kod brata i snajke često mi kažu: „pssst, nemoj sad ovo ili ono da pominješ, djeca upijaju sve“. Da, baš tako. Djeca upijaju sve. Svakodnevno. Sad će umjesto deda Ratka da malo upijaju ono što kuca i crta se.

Hvala Đorđe i hvala drage komšije koji ste nam podarili najljepše beogradsko srce ovih dana. Trebaće nam ovakvih srca još, ne samo u Beogradu – nego u cijeloj Srbiji, zaključio je Živanović.