Ratni veterani, koji su se nekada gledali preko nišana, sada zajedno odaju poštovanje stratištima sva tri naroda. Njihova poruka je da nema vlastitih žrtava - žrtve i bol su zajednički.

Mramorni spomenik s nizom imena koja se čine beskonačnim. Godina rođenja i smrti, s katoličkim ili pravoslavnim križem ili polumjesecom. Takvih je na stotine u BiH i svi su tako slični. Žrtve s ovih popisa, ubijene u nečije ime, prečesto se ponovno žrtvuju za jačanje nacionalnog ega i slanje poruka u kojima nema suosjećanja mimo "etničkih granica". Ali, nekolicina ratnih veterana iz sve tri vojske koje su ratovale u BiH prije skoro tri desetljeća, svojom mirovnim aktivizmom poručuju: Ne u naše ime.

Mirovna organizacija Centar za nenasilnu akciju (CNA) s uredima u Sarajevu i Beogradu, godinama organizira posjete ratnih veterana sa sve tri nekada zaraćene strane, predstavnicima stradalničkih udruženja i obiteljima žrtava, mjestima stradanja i komemoracijama u BiH, Hrvatskoj i Srbiji.

Ovaj tjedan u Trusini gdje su pripadnici Armije RBiH pričinili stravične zločine nad Hrvatima, Bradini gdje su zvjerski ubijeni žitelji srpske nacionalnosti od vojnika bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, Stupnom Dolu, mjestu nečovječnog masakra nad Bošnjacima kojeg su počinili pripadnici HVO-a.

„Molim za ubojice muža i sina“

Zarasle razvaline nijemo podsjećaju da su tu nekada bili topli domovi iz kojih se čuo žamor i smijeh ukućana. Danas su samo tužno podsjećanje na nekadašnji život, a mnogi su postali i stratišta onih koji su tu živjeli. Nema razlike između Trusine, Bradine i Stupnog Dola gdje su u proteklom ratu učinjeni stravični zločini. Razlika je samo u broju imena na mramornom spomeniku.

Starica Milka Drljo, plačući se moli ispred spomenika u Trusini, rukama dodirujući imena ubijenog sina i muža. Među 27 imena na popisu su još nekoliko njenih ubijenih rođaka. U tišini prilaze bivši bošnjački i hrvatski vojnik i polažu vijenac. Tajac vlada dok stoje ispred spomen obilježja. Nerealan je to prizor, nezamisliv mnogima.

"Molim za one koji su ubili moga muža i sina, koji su spalili kuće i ubili ove ljude. Tada sam prvi puta čula 'Allahu ekber', ali ne mrzim nikoga. Uvijek smo živjeli s muslimanima i oni s nama. I uvijek ćemo. Bože ne daj nikome. Nikada više", kaže Milka Drljo za DW. Njoj su i danas živa sjećanja od 16. travnja 1993. godine. Hodajući uzbrdicom do mjesnog groblja opisuje mjesto i stravične načine stradanja svojih nekadašnjih sumještana, pokazuje koja se ruševina nekada zvala nečijom kućom...

„Na mjestu gdje su zločine počinili pripadnici moga naroda“

"Na ovakvim mjestima, gdje su pripadnici vojske kojoj sam ja pripadao počinili zločine - teško i nelagodno se osjećam. Čovjek osjeća sram i odgovornost za nešto što osobno nije uradio. To doživljavam kao sramotu. Teško je čuti riječi obitelji žrtava", potresen je Amer Delić, bivši pripadnik Armije BiH, danas član tima CNA i mirovni aktivist.

Za DW kaže da već dugo s veteranima i bivšim pripadnicima vojski koje su međusobno ratovale organiziraju ovakve mirovne akcije.

"U Stupnom Dolu i Trusini naišli smo na ljude koji su bili spremni izraziti žaljenje za svim žrtvama. Nitko snažniju poruku ne može poslati od one koju pošalju obitelji žrtava - da prevaziđu ratne rane, pozovu na solidarnost i razumijevanje i da se oslobodimo rata koji je i danas prisutan u retorikama. To treba ovom društvu i proces suočavanja s prošlošću moramo završiti - i nama i budućim generacijama omogućiti društvo u kojem nećemo biti prijetnja jedni drugima", zaključuje on.

"Budućnosti i ozdravljenja društva nema bez oprosta", kaže za DW Dragica Tomić, predsjednica Udruge poginulih, umrlih i nestalih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu Konjic. Podsjeća da se na isti dan dogodio i zločin nad Bošnjacima u selu Ahmići.

I ona zajedno s vojnim veteranima obilazi mjesta stradanja.

„Nijedan narod ne može biti loš, već pojedinci“

Još jedan vijenac je u vozilu. Onaj koji će biti položen pred spomenik u Bradini sa 88 imena stradalih žitelja srpske nacionalnosti. Nakon Trusine gdje je okrjepu svima u hladovini obnovljene ckve pružio mjesni župnik, polazi se za Bradinu, mjesto u istoj općini Konjic. Tu je samo u jednom danu ubijeno je 47 osoba od bošnjačkih i hrvatskih vojnika. Nekada je tu živjelo tisuću stanovnika, a danas samo dva povratnika.

"Nijedan narod ne može biti loš. Zločine su činili pojedinci. Molimo se za sve žrtve kao i žrtve rata u Ukrajini. Pričinjeni su takvi monstruozni zločini da se možemo upitati, jesu li ljudi koji su to učinili psihički poremećene osobe. U Bradinu se ljudi ne vraćaju, prošli su troture, ali treba uvijek kazati da to čine pojedinci ili grupe pojedinaca, ali kao svećenici trudimo se graditi nove, bolje odnose", ovim riječima je dočekao neuobičajene posjetitelje mladi, pravoslavni svećenik Dejan Grčić.

Kaže da se u Bradini vjernici rijetko okupe i to samo na godišnjicu stradanja, 26. svibnja. "Ono što boli obitelji je da još nitko nije procesuiran. Mi svakako ništa ne bi dobili time da je netko osuđen, ali obitelji bi barem dobile pravnu satisfakciju", smatra on.