Srbijanski pisac i sociolog Stefan Simić je čovjek koji se ne predaje u borbi da istakne važnost ljudske vrijednosti kao jedinog oružja protiv rastućeg nacionalizma, kriminala, zloupotrebe religije i svih drugih pošati kojima smo kao društvo izloženi decenijama. On želi vjerovati da čovjek čovjeku ne mora biti vuk, niti da se treba pomiriti sa kapitalistiučkim i narativom vladajućih politika na Balkanu koje gaje narativ po kojem je važno samo da komšiji crkne krava.

Na početku razgovora za Ljudski.ba Simić kaže da mu je jako žao što se nije rodio u vrijeme rata u BiH jer bi se kao čovjek maksimalno angažovao u borbi za njegovo zaustavljanje. Poznat je po svojim tekstovima u kojima mnogo hvali Bosnu i njene ljude, a posebno žene za koje kaže da su najbolje na svijetu.

Javnost je oduševio svojim statusom nakon što su košarkaši BiH na Svjetskom prvenstvu pobjedili tada još uvijek aktiuelne prvake svijeta reprezentaciju Slovenije, a nedavno je obišao i djevojčicu iz Živinica kojoj je posvetio pjesmu želeći joj dati snagu da se bori za nastavak normalnog života nakon što je zbog neopreznog vozača završila u invalidskim kolicima.

- Kao pjesnik ja sam impresionista, da živim ovdje duže vrijeme možda bi stvari vidio malo drugačije. Ovako, mene je ta Bosna tako lijepo dočekala, toliko mi je vrata otvorila, to u svojoj Srbiji nikada nisam doživio. Ja ovdje nisam gost, ovdje se osjećam kao kod kuće. Zašto meni ljudi vjeruju, jer pričam i pišem iz duše, ja Bosnu zaista volim, rekao je Simić.

Za njega je tragedija ovih prostora što se dijelimo na Srbe, Bošnjake, Hrvate i slično. To što je neko Srbin, kaže, automatski ne znači da je loš čovjek.

U razgovoru priznaje da je jugonostalgičar, a govori i o religiji i stidu zbog onoga što je radio Kačavenda. O čemu smo još razgovarali pogledajte ovdje: