Potpredsjednik RS Ćamila Duraković zabrinut je za budućnost BiH. Razlog je urušavanje društvenih vrijednosti koje nas vuku na dno. Njegova je poruka da razmislimo kako odgajani djecu i šta im ostavljamo. Objavu prenosimo u cijelosti.
Nema nikakve sumnje da je naše društvo u odmakloj fazi dekadencije, odnosno raspada te da put kojim idemo vodi ka nestanku. I, uopšte nije teško imenovati većinu pa čak ni sve faktore i uticaje koji nas vuku ka dnu, ali je ozbiljan problem identifikovati unutrašnji, sociološki činilac naše društvene dekadencije.
Drugim riječima, naravno da je najlakše za sve okriviti trenutnu političku situaciju, političke lidere ili prosto „nekog drugog“, ali nije li najmoralnije upitati se, makar u sebi, koliko smo sami krivi za stanje i situaciju u društvu? Nasuprot tome, svjedoci smo djelovanja mnoštva pojedinačnih faktora koji ujedinjeno djeluju u korist štete. Destruktivni obrasci ponašanja, poremećeni vrijednosni sistemi te nedostatak pozitivnih uzora mogu, ako već i nisu, pokrenuti domino efekat moralnog sunovrata čije dosege i učinke je istovremeno teško ali i lako predvidjeti.
Teško je, možda i nemoguće identifikovati potencijalnu kohezionu disciplinu koja bi društvo u cjelini ali najprije njegove osnovne elemente – jedinke i porodice, vratila u pravi smjer. Upravo zbog toga ne mogu ni kao čovjek, ni kao roditelj, ni kao psiholog ostati nijem na očigledni porast nasilja u našem društvu koje dolazi od mladih ljudi, čak i „djece-ubica“, što izaziva osjećaj nesigurnosti koji je ustvari jedan od glavnih razloga zbog kojih ljudi više ne žele da žive u državi u kojoj su rođeni te mir traže negdje drugo.
Djeca ne mogu biti kriva! Ona se ne rađaju kao nasilna, agresvina, ohola ili bezobrazna. To su negativne osobine koje se stiču (ne)vaspitanjem, (ne)obrazovanjem i (ne)uvažavanjem stvarnih vrijednosti. Stoga, prije no što donesemo drastične odluke kojima stotine hiljada nevinih ljudi kažnjavamo zbog nekoliko stotina krivih, bilo bi dobro da razmislimo o odgovorima na nekoliko pitanja.
Kakve smo to vrijednosne kriterije uspostavili i održavamo ih kad nam djeca žele samo i isključivo „sve, sad i odmah“? Trebamo li se zapitati i kao roditelji i kao ljudi, gdje smo podbacili u vaspitanju i gdje smo iznevjerili svoju djecu? Ko su im uzori? Šta smo učinili pa nam djeca biraju poroke umjesto knjige? Kada i kako je postalo „cool“ i prihvatljivo kršiti zakon, izbjegavati pravila, voziti bez vozačke dozvole, nabaviti, nositi i koristiti oružje? Kakvi smo to mi odrasli ljudi kada 30 godina nakon rata nismo učinili ništa da izgradimo mir u društvu u kojem živimo? Kakvu sadašnjost i budućnost nudimo svojoj djeci ako ih učimo da su laž, prevara, krađa, korupcija, agresija i nasilje legitimni i poželjni načini sticanja uspjeha?
Ni kao čovjek, ni kao roditelj, ni kao psiholog nemam valjane odgovore ni na jedno od ovih brojnih pitanja koja mi se sama postavljaju ali nisam mogao a da ih ne podijelim s vama – jer mi smo krivci za ponašanje naše djece – mi smo uzori i moralne vertikale – mi gradimo društvo koje ćemo ostaviti njima – mi smo ti koji ih odgajaju i uče – mi trebamo izgraditi sebe a i društvo te im vlastitim primjerom pokazati da možemo mnogo bolje od ovog što smo im do sada ponudili!
