Malo tko zna tko su bili ministar financija i potpredjednik SAD-a kada je Charlie Chaplin snimio film Moderna vremena niti se itko sjeća tko je bio papa a kamoli nadbiskup Barcelone kada je Picasso predstavio Gospođice iz Avignona – slika ne predstavlja ljepotice gradića Avignona u kojem je boravio protupapa već kurtizane iz javne kuće u Avinjonskoj ulici u Parizu.

Piše: ZDENKO SAMARŽIJA

Još manje Srba zna da je 1700. godine Petar Veliki, ruski car, ukinuo Moskovsku patrijaršiju i da je ponovno osnovana tek u doba Sovjetskog Saveza, bezbožnog, a da je Srpska pravoslavna crkva osnovana 1920. godine i da je to posljednja neraspadnuta institucija osnovana u monarhističkoj Jugoslaviji. Samo filmofili znaju da je tetak Srđana Todorovića bio predsjednik Jugoslavije, a za dvadesetak godina će Nikola Kojo, Dragan Bjelogrlić, Sergej Trifunović, Nenad Jezdić i još neki talentirani i vrijedni umjetnici biti institucije srpske kulture, što dijelom jesu i sada.

Sada nemaju stan, a kada umru dobit će ulicu, a ne znam hoće li neki enciklopedist spomenuti njihovu političku i društvenu angažiranost u svrgavanju posljednjeg srpskog diktatora. Jelisaveta Sablić je za života ušla u sve leksikone glumaca koji se tiskaju u zemljama bivše Jugoslavije kao i u leksikonima koje izdaju židovske zajednice. Jelena Karleuša, koja opanjkava Seku Sablić nije. I neće. Neki ne umiru cijeli, a neki umiru sa silikonima. Ili doktoratom iz povijesti.

Vicevi o Josipu Brozu ili nekom komunističkom vladaru su beskrajno duhoviti i sjajno oslikavaju njihov karakter i prirodu njihove vladavine. No, viceva o Vučiću nema. Najmoćniji srpski humoristi svakoga tjedna ističu gomilu budalaština, prijetnji i laži koje je izrekao da lucidni nemaju kada oblikovati neki njegov postupak u tu zahtjevnu literarnu formu. Milošević je humoristima bio puno zahtjevniji. Vučića, zapravo, ne diraju ni najveći neprijatelji, a armadu njegovih trbuhozboraca vrijedi ismijavati – Mićkove imitacije su naprosto genijalne. Drugačije rečeno, od Vučića neće ostati ni dobar vic.

 Zlo u Srbiju stiže sa Zapada

Mantru o krivnji Zapada za razoreno srbijansko društvo i disfunkcionalnu administraciju učestalo ponavljaju mediji pod Vučićevom kontrolom pa je narativ prihvatio i premudri profesor Zec. Nije razmislio. Što mu ne ide u prilog. Argument pseudoanalitičara je da je Vučić eksponent Zapada i SAD-a samo je pokušaj zamućivanje problema i još jedno odsustvo kauzaliteta i pokušaj traženja krivca a ne uzroka – Zapad podržava lika koji podržava Putina.

Vučić i njegova administracija kao da pripremaju Srbiju za teokratsku džamahiriju utemeljenu na imaginariju. misticizmu i iluziji, što je autohtoni proizovod bezidejnosti, nedosljednosti i pokušaj centirfuge prošlosti.

Prošlosti prepune nasilja, grubosti i netolerancije, koja u Vučiću i suradnicima i pseudooporbi pronalazi vešmašinu. Na pijedestal je stavljen „sindrom hajdučije“, veličanje „od svita odmetnika“, osoba koje ne mogu prihvatiti realitet i ne mogu poštovati zakone. Vučić ni nikakva ideološka mašinerija ne mogu oprati ratne zločine u Vukovaru, Škabrnji, Pakracu, po cijeloj Bosni i Hercegovini i na Kosovu. I odjednom su za sve krivi Veliki brat, Poganci ili kako se već zove parada kičeraja, što je injektirano sa Zapada. Međutim, središnji nastavni predmet u zemljama Zapada je Građanski odgoj u kojem se učenike poudučava medijskoj pismenosti i samozaštiti od bombardiranja lažnim vijestima i otporu nemoralu, čega u Srbiji nema ni u tragovima. I dok je Vučića neće u Srbiji biti Građanskog odgoja u kojem se učenike u elementarnim i srednjim školama oprema da budu dio tima za nadzor administracije na ambijentalnoj i državnoj razini. Jer kakva bi to vlast bila kada bi sve radili zakonito, a nevladine udruge nadzirale tokove javnog novca i privatnog novca osoba koje dolaze u doticaj s javnim novcem.

Temeljna paradigma Zapada je pedocentrizam – nasuprot toga Srbija veliča tradiciju predaka. Mrtvi ne smiju određivati život živima. Gračanica, Žiča i ini manastiri nisu fundament Srba već sakralno blago Europe. No, dok je na vlasti „kurčić s dna Avale“, kako je anagram složio prvak Kviskoteke, Srbija neće imati vlast. Nego nešto s dna Avale. Stoga, sretan ti Vučiću put u zaborav, ropotarnicu, emigraciju. Ili tamo gdje možeš otići.

(Kolumnist portala Ljudski.ba Zdenko Samaržija, ugledni je profesor filozofije i povijesti te autor više udžbenika za učenike osnovnih i srednjih škola)