Ovih ljetnih dana izići na Dugo polje, a može i Dugopolje, prostranu zaravan dužine četrnaest, a širine tri kilometra koja dijeli planine sjeverozapada Hercegovine – Čvrsnicu, Plasu i Muharnicu od Vran planine, a ne sresti posljednje planištare (istočnohercegovačka) ili planištake (zapadnohercegovačka varijanta), isto je kao jesti neslanu ribu.
Jednostavno, tim prostranstvom od Risovca na istoku do Grla na zapadu tridesetih godina prošloga stoljeća, prema bilješkama ing. Jove Popovića u knjizi “Hercegovački stočari na poljima i okolnim planinama”, paslo je više od 100.000 grla sitne (ovce) i krupne stoke (goveda i konji).
Dakle, područje u koje spada izletište Blidinje je, prije svega, stočarski kraj, a onda ostalo što se u ovom stoljeću nadovezalo. Shodno navedenom, tražili smo Marinka Raguža iz Kruševa kod Stoca, posljednjeg planištara Donje Hercegovine, područja Neuma, Ravnog, Stoca i djela Čapljine “preko” Neretve. Nekada su planištari s tog područja stada izgonili na planine istočne Hercegovine, gdje imaju i svoje posjede, međutim, entitetska granica, točnije nesigurnost na tim područjima, ukinuli su taj posao koji seže od Ilira. Pri takvom stanju stvari Marinkova obitelj se 1998. sa sjeveroistoka preselila na sjeverozapad Hercegovine.
Nekada prije moja obitelj izgonila je ovce i drugu stoku na Somine, planinsku visoravan između Nevesinja i Gacka. Nakon rata smo ponovno krenuli, spletom okolnosti ostao sam sam, a ove godine sam na području Blidinjskog jezera. U proteklih 26 godina mijenjali smo nekoliko lokacija, posljednjih deset bio sam na Mrkodolu, to je prostor Ljubuše, nadomak Zvirnjače, u općini Rama – veli Marinko pa prelazi na ključnu temu sezonskog stočarstva.
– Moja majka pravila je vrhunski sir, ali zbog godina, 82 su joj, više ne može na planinu. Sir smo sirili na starinski način sa sirištem murom ili pelicom, ovisno o tome kako je tko zove. To je staro sirište od telećeg želuca kojem ni jedno ovo kupovno nije ravno. Ne bih nikoga ponižavao, ali taj sir bio je najjači na tržištu, nije ga bilo problem prodati. Ja sam se ove godine odlučio izići sam pa sam se odlučio ne siriti. Došlo je vrijeme da je radna snaga svakome problem, ne mogu sam musti, zapravo, nije problem mužnja, ali sir ne možete praviti bez barem jednog radnika. Kako sam došao na ovo mjesto koje je jako pogodno i za mene i za stoku – praktički sam u civilizaciji, na asfaltu. Imate struju u kući, nema makadama pa sam se opredijelio za veći broj ovaca. Udvostručio sam stado s od 400 do 500 grla na 800 grla, ne plaćam radnu snagu, rekao bih da na nečem izgubim na drugom dobijem.
– Dakle, nedostatak je pastira, na to se žale i u istočnoj Hercegovini, ali bez pastira, očito, nema ni sira? – Treba uzeti projekt u cjelini, treba ovce skupiti jer bez ovaca ne možete imati ni sira. Mislim da je bitno skupiti ovce, ljudi to plate uredno, teško je doći do novca, teško. Ovo jest posao koji je četiri, pet mjeseci unosan, kad netko izračuna, toliko je novca, međutim, tu je i puno troškova, ovce treba skupiti, onda tovariti na šleper, put je dalek, pa i sam prijevoz košta. Posao nije lak, ali je jednostavan. Da biste se njime bavili, trebate ga voljeti. Kad je riječ o siru i sirenju, treba računati da ovo nije prijeratno vrijeme, gdje su se ovce janjile u veljači i ožujku te su na planinu izlazile krajem svibnja pod mlijekom. Sada se ovce janje u studenome i prosincu, što je bitno za ljude koji još drže ovce.
Ovce danas drže manje-više starije obitelji koje žive od tridesetak ovaca, odnosno od prodaje janjaca. U takvoj situaciji ja sam se opredijelio na klasično pastirenje. Čuvam i pazim ovce. Nije u pitanju samo čuvanje, morate biti i veterinar, ovcu ugrize zmija ili se razboli, morate je liječiti. Sve to spada u ovaj posao. – Nema vukova? – Nema ni vukova, a ni ovaca ha, ha, ha… Ostalo je još nas 10-ak planištara koji na ovom području napasamo ovce. Kako čujem, ima vukova u Vranu, ali se ovdje gdje ja napasam stado ne pojavljuju.
– Prelazite s krdom prometnicu Tomislavgrad – Jablanica, ima li problema s prometom? – Ja dnevnom prijeđem jednom ili dvaput cestu, svi vozači, kad vide ovce, stanu, strpljivi su, čak uljudno i pozdrave, fotografiraju. Mislim da meni i mom stadu ne može konkurirati ni jedna manekenka, svi fotografiraju stado, snimaju mobitelima dok prelazimo cestu. Kako sam ja prije čuvao stado na visokim planinama, to mi je iznenađenje. – Cijene janjetine 80 KM, sira 35 KM, skupo ili…?
– Na današnje okolnosti, mi ćemo svi govoriti da nam je skupo i da nam je sve skupo. Ja ću iz svog trgovačkog, imao sam mesnicu i trgovinu od 1991., kao i iz stočarskog iskustva reći – bilo koja roba, ako je kvalitetna, naći će kupca. Samo kvaliteta prolazi, nevezano uz cijenu, neće ostati neprodana. Kod nas je janjetina bila 22 – 23 KM u startu, žive vage, u travnju i svibnju, u lipnju cijene su pale jer je bila veća ponuda, ali sigurno ni jedno janje neće u novu godinu ući da se neće prodati. Ja uvijek tvrdim – kvaliteta robu prodaje. Mislim da bi cijena sira i mesa trebala biti 20 eura, to bi u ovom trenutku bilo odgovarajuće uloženom trudu – kaže Marinko.
