Gotovo tri desetljeća poslije, u Bosni i Hercegovini se još priča o povratničkoj populaciji. Povratnici se i dalje susreću s osnovnim životnim problemima, posebice kada je riječ o komunalnoj infrastrukturi. Ekipa BHRT-a u posjeti Lukavcu i Čeliću: kako je Dejton administrativno podijelio selo Krtova, ali ne i mještane.

Rajko Ćosić iz Krtove prisjeća se kada je 1996. godine IFOR došao u njegovo dvorište i počeo označavati gdje se nalazi entitetska linija.

 "Ja sam sa svojim mještanima otišao, odmah im to počupao i rekao da se niko više nikada nije usudio da dođe i ovdje pravi podjele. Ja ne priznajem nikakve granice. Ja znam da smo mi vijekovima živjeli ovdje i tako će i ostati", prisjeća se Ćosić.

 Prema podacima, u Krtovi danas živi oko 300 stanovnika, a 1996., pri prvom povratku, ovdje su živjela 864 stanovnika. Daytonski mirovni sporazum važan je ovim ljudima jer je donio mir i vratio ih svojim kućama. Važan je, kaže Rajko, suživot među ljudima. Ove granice, koje dijele Bosnu i Hercegovinu, običnom čovjeku su potpuno nebitne.

"Običnim ljudima baš nije pohvalno. I na jednu i na drugu i na treću stranu, zato što su u istom košu i muslimani koji su se vratili u Republiku Srpsku, kao i mi. Mi zajednički smo ovdje stotinama godina i sada da dođe neko da crta i piše kako njemu godi. Mene ne zanima da li je ovo Federacija ili Republika Srpska, oni su nacrtali što su htjeli, ali nisu nacrtali među nama", kaže Rajko Ćosić.

A entitetska granica iscrtana je i na obiteljskom imanju poljoprivrednika Velije Kucalovića u Čeliću. Prolazi točno kroz pola njegove bašte pa kada su bile poplave niti u Federaciji niti u Republici Srpskoj nije mogao ostvariti subvenciju ni pomoć zbog pretrpljenih šteta.

"Smiješno je. Niko nikome ne spori vlasništvo. Sve se zna šta je čije, ali tako je podijeljeno da ne možemo ostvariti nikakva prava", veli Kucalović.

Gotovo se osamdeset posto plodne poljoprivredno obradive zemlje u Čeliću nalazi u Republici Srpskoj, a Čelić pripada Federaciji Bosne i Hercegovine. Ljudima je neshvatljivo da ih se dijeli čak u vlastitim dvorištima.

"To je zaista besmisleno. Može biti ko hoće kakve vjere, u kojem god ko hoće biti entitetu. Ali ono što je moje, to je moje gdje god da bio i gdje god da živio. Mada je mali čovjek borac. On se bori svim sredstvima i daje što više energije da opstane. Pa kako će opstati, vidjet ćemo i to šta će biti", dodaje Velija Kucalović.

I ova priča pokazuje da iste brige imaju građani Bosne i Hercegovine. Ogorčenje i tugu zbog ovakvih podjela ne kriju, jer sve više ispraćaju djecu iz svoje zemlje. Maštaju o nekim boljim vremenima, u kojima bogata bosanskohercegovačka sela i gradovi makar neće biti prazni.