Povod za ovaj tekst je sastanak koji treba da počne u Sarajevu. Sastat će se uprava škole koja je na posao vratila nastavnika, presuđenog pedofila, na posao i zabrinuti roditelji djece.

Piše: ERNAD METAJ     (Ljudski.ba)

Da budemo od samog početka jasni, pedofilima nije mjesto u školi. Tačka. Do sastanka znaći nije ni trebalo doći. Ovako samo svjedoćimo još jednom cirkusu koji nam serviraju odgovorni u BiH. U pravu je Nejra Latić Hulusića koja kaže da je priča o sarajevskom pedofilu iz škole stara pet godina. Sada se svi prave mutavi, a roditelji s pravom negoduju i najavljuju bojkot nastave.

Najmanje je važno da li je osuđeni nastavnik bivši, ili sadašnji zet prvog predsjednika jedne stranke, ona koja je imenovala ministricu obrazovanja. Važnije je da ta ministrica tek sada razmišlja o traženju rješenja da se pedofili nastavnici ne vraćaju u nastavu.

Baš kao što kaže Belma Buljubašić nije ovo društvo propalo zbog prestupnika, kriminalaca i šljama, propalo je zbog držača vode u ustima i zbog politike nezamjeranja. Ovo je ozbiljan skandal i ozbiljan društveni problem i opravdan je strah da će nakon dva dana svi ovo zaboraviti, a ovaj ostati nastavnik do penzije.

Ministarstvo, škola, sindikat iz kojeg iz samo njima jasnog poriva da brane prava prestupnika se moraju voditi najbiljim interesom djece. Njihov interes je da nikada ne dođu u kontakt s presuđivanim za bludne radnje. Tačka. Nema tu opravdanja tipa bivšeg ministra koji nije znao pravne osnove po kojima tada nepravosnažno osuđeni pedofil može raditi u nastavi. Gore od toga je samo ponašanje direktora škole koji besramno tvrdi da nije znao ništa o slučaju, ali zato školski organi znaju da nije bilo pritužbi. Gore od toga je da pedofil može platiti kaznu kako bi izbjegao zatvor. Tamo bi se sigurno prevaspitao jer su čak i najgori kriminalci osjetljivi na djecu. Imao bi tamo priliku osjetiti kako je kada te neko maltretira i zlostavlja.

Demantuje ih post Buljubašić u kojem piše da kćerka njene sestre prošle godine nije htjela na nastavu kod osuđenog pedofila. Djevojčića je uz saglasnost roditelja napuštala nastavu, a kasnije su se morali pravdati zbog toga.

• Čika pedofile, izvinite što bježim od Vas! Čika pedofile, ne brinite biću mirna i pažljivo ću vas slušati.

Prema stavovima odgovornih u školi ovako bi valjda djevojčice trebale da se u školi odnose prema presuđenom „manijaku“ jer je on prije svega nastavnik.

Duboko smo zaglibili kao društvo ako žrtva nasilja mora preko društvenih mreža apelovati da se nasilnik ne vraća u školu kako neka nova djeca ne bi imala traumatično iskustvo.

• Pišem vam ovo s beskrajnom nadom da ćete nešto poduzeti. Ja sam kao maloljetno lice i žrtva seksualnog zlostavljanja Samira Alihodžića bila zaštićeni svjedok u procesu suđenja. Prijavu nisam podnijela radi sebe. Uradila sam to onda kad sam saznala da nisam jedina, iako sam se ja već do tad uspjela iščupati. Saznala sam da seksualno zlostavlja i druge djevojčice i to nisam mogla prešutjeti. Proces suđenja je trajao godinama, bio je besrakrajno mukotrpan i bolan i samo Bog zna koliko sam puta htjela odustati, osjećajući da mi se posljednji atomi snage i nade gase. Uz podršku divne tužiteljice koja me zastupala sam uspjela izdržati beskonačno mnogo trigera i vraćanja u proživljene traume kako bismo dokazale njegovu krivicu. Uspjele smo, osuđen je na prvostepenoj presudi na koju je uložio žalbu, pa je drugostepenom presudom potvrđeno da je kriv. Slavila sam tu vijest, kao uspjeh jedne djevojčice u misiji da zaštiti sve ostale djevojčice, dio je apela Emine Brkanić.

Radost nije trajala dugo. Godinu. Toliko je sud zabranio njegov rad u nastavi. Otkaz je mogao dobiti, ali nije, jer u školama i u skupštinskim klupama sjede oni koji zakone baš i ne poznaju najbolje, naravno kada se prave ludi.

Tužno je da večeras roditelji moraju na sastanak u školu. Nema tu pregovora! Presuđeni pedofil mora biti udaljen iz škole. U suprotnom roditelji trebaju od takve škole udaljiti djecu. U konačnici njihova djeca trebaju bježati što dalje od države koja toleriše pedofile.

Ovo ne znači da on nema pravo na rad i rehabilitaciju. Neka bude po onoj omiljenoj političarima kada im dođete bez štele i tražite posao: „Posla ima ko hoće raditi“