“Komšija je pozvao lift, a kada je stigao, sa njim je stigla i beba. Ostavljen sam u Ulici Narodnog Front 1977. godine. Ime sam dobio po policajcu Iliji koji me je preuzeo”. Ovako svoju nevjerovatnu priču Milan Popović (47), čovjek koji još traži svoje korijene. On danas ima svoju porodicu, suprugu i dva sina, i živi u Španiji rukovodeći agencijom za nekretnine. A njegova priča je poput scenarija za film.

Milan Popović  otkriva kako je izgledao njegov pronalazak tog 29. aprila 1977. godine, što zna samo preko policijskog izvještaja.

 “Ostavljen sam u Narodnom Frontu 29. aprila malo pre ponoći. Kada je komšija pozvao lift, došao je lift, a i beba. Ostavljen sam tada vrlo skupo. U to vrijeme, kako su mi pričali, pampers pelene nije imao svako. To je neki prestiž bio u to vrijeme. Turza Karel je komšija koji je pozvao lift i koji me je pronašao”, priča Milan.

 “Dana 29. aprila 1977. godine u 23.40 časova, vršeći autopatrolnu službu, upućeni smo od strane Dežurne službe GSUP-a da preuzmemo dijete staro jedan mjesec nađeno u liftu u Ulici Narodnog fronta 17. Dolaskom u hodnik navedene zgrade, obratio nam se Turza Karel i ispričao nam da je u liftu navedene stambene zgrade našao dijete muškog pola staro oko mjesec dana. Odmah je izvijestio Dežurnu službu GSUP-a. Dete je bilo obučeno u jednu benkicu bele boje. Ispod benkice se nalazila jedna bela košuljica, a preko ove odjeće jedna bela pletena benkica sa kapom iz dva dela i četiri komada “tetra” pelena. Dijete je bilo uvijeno u jedno ćebe bijelo – plave boje. U ćebencetu je stajala jedna boca “bebi” pudera”. Po naređenju šefa smjene Dežurne službe GSUP-a dijete smo preuzeli i patrolnim kolima odvezli u Zvečasku ulicu 7 i predali ga dežurnom ljekaru Dudić Stevanu”, navodi se u izvještajukji su potpisali policijski službenici, Ilija Glušac, Branko Milanović i Nikola Rakić.

Milanovo prvo ime bilo je Ilija, po policajcu koji ga je preuzeo. Doktor je na pregledu kontatovao da je u trenutku pronalaska Milan imao oko mjesec dana. U Domu za nezbrinutu djecu bio je do 14. oktobra kada ga usvajaju njegovi, kako kaže, jedini roditelji. Od tog dana dobijao je svu ljubav, brigu i pažnju s obzirom na to da je bio jedino dijete imućnih roditelja iz Niša pored kojih mu nikada ništa nije nedostajalo i koji od njega nikada nisu krili da je usvojen.

“Moje prvo ime je bilo Ilija, po policajcu koji me je preuzeo. Kada me je doktor pregledao kontatovao je da sam tada imao oko mjesec dana i dali su mi kao rođendan, 1. april. Tako da je meni cio život aprililili, ali ne zna se sigurno kada sam rođen, može da bude par dana ranije ili par dana poslije, to nije baš 100 odstotačno. Do 14. oktobra sam bio u domu i tada dolaze moji roditelji iz Niša, jedini koje imam i znam, i usvajaju me. Odatle je priča vrlo jasna. Ja sam imao divno djetinjstvo, roditelji intelektualci, sve su uradili za mene koliko su i šta su mogli. Otac mi je bio finansijski direktor Kliničkog centra u Nišu, majka mi je bila profesor engleskog na Radničkom univerzitetu, to su bile ozbiljne pozicije za to vrijeme i nikada od mene nisu krili da sam usvojen. Govorili su mi ‘mi smo tvoji ti si naš ali, mi te nismo rodili’ tako da sam čitavog života, od malena, znao da sam usvojen”, priča Milan.

Kada je dobio svoju djece, 2015. godine majka ga je, kako kaže, posavjetovala da bi trebao da istraži svoju genetiku i biološko poreklo, a onda je i sama pozvala Zvečansku. Tada su joj rekli da im se nikada ništa slično nije dogodilo.

“Moja majka je kontaktirala Zvečansku, gdje su joj rekli da im je za 20 godina ovo prvi slučaj da usvojitelji traže biološke roditelje, ali moja majka je imala široka shvatanja tako da to nije bio problem. Iz Zvečanske su rekli da ja moram da im se obratim i jesam. Oni su mi poslali sve što su imali, ali to je samo medicinska dokumentacija”, dodaje.

Supruga Ivana je, kako kaže, najviše angažovana oko istrage o njegovom porijeklu. Kako se Milan bavi poslom koji iziskuje mnogo vremena, ne bi mogao uopšte da se posveti potragom za korijenima koja takođezahtjeva veliko zalaganje, na čemu je beskrajno zahvalan Ivani.

Danas Ivana i Milan imaju dva sina od 9 i 10 godina, a za Telegraf.rs Milan nam otkriva kako su se upoznali i šta ga je to privuklo kod Ivane.

“Ovo mi je drugi brak. Prvi brak mi je bio sa ženom iz Njemačke i razveli smo se 2009. godine. Ja sam tada imao svoj stan, svoj automobil, bio sam srećno razveden”, kaže Milan kroz smeh.

“Moj sadašnji kum, a tada dečko kojeg ja nisam uopšte znao došao je 2010. godine da kupi neki stan sa jednim mojim prijateljem i ostali su kod mene nekoliko dana. Kaže on meni tada ‘sve je ovo mnogo lijepo što ja kod tebe vidim, ali nikad od tebe domaćin ako tako nastaviš’ i kaže mi ‘oženiću ja tebe’. Onda mi je ispričao da njegova tadašnja djevojka ima neku drugaricu i ubjeđuje me da je stvorena za mene. Nisam ga uopćeshvatao ozbiljno, ali sam pristao da se upoznamo”, priča Milan i ističe da ga je Ivana zavela već preko Skajpa preko čega su se i upoznali.

Nakon što su se vidjeli preko kamere, Milan odlazi u Smederevo gdje je Ivana živjela i tu započinju vezu, a onda ga je, kako kaže, osvojila dobrom hranom i brigom o kćerki koju je imala iz prvog braka.

“Kad je došla ovdje uhvatila me na to što su sve ove druge koje su bile pre nje obično pitale koji DJ pušta muziku na Ibici, a Ivana je znala da kuha sarme, pasulj, znala je da sredi kuću za nama. Bila je prava domaćica i majka jer sam video kako gleda svoju kćerku pa sam iz toga shvatio da će tako da gleda i našu buduću djecu”, priča Milan.

Ivana je otkrila da Milan ima dosta svojih predaka u Crnoj Gori, naselje Andrijevica i Lijeva Rijeka porodica Dabetić i porodice Jocić i Jočić.

– Pronašli smo čovjeka koji živi u Švedskoj D.D. koji nevjerovatno liči na Milana. Ja sam se uplašila kada sam to vidjela. Usne, nos, mladež na gornjoj usni, toliko su slični. On je nas kontaktirao i kada sam ja napisala cijelu priču tu je prestala komunikacija. Ja sam kontaktirala preko fejsbuka neke njegove rođake, upoređivala i tražila sličnosti. Kontaktirala sam gospodina Jocića koji živi u Beogradu, divan čovjek, on će na ljeto otići u Crnu Goru i raspitat će se, a D.D. ćuti i ne progovara. Očigledno da nešto zna. Pretpostavljam da je neko uticao na njega jer se on prvi javio nama, a ne mi njemu – priča Ivana.

Kako je u životu imao sve što mu je potrebno, kaže Milan, nije imao ni veliku želju da traži i “kopa”, ali ga ipak zanima da li ima brata ili sestru i iz radoznalosti želi da sazna ko su njegovi korijeni.