Aparat za zračenje u Univerzitetskom kliničkom centru (UKC) Tuzla još nije nabavljen. Pacijenti i dalje putuju u druge gradove, te plaćaju ne male troškove, ali i čekaju mjesecima svoj red. Dok tenderi padaju, građani strepe za živote. Neki čak i gube životnu bitku.

Medicinska sestra Senka Dervišević iz Tuzle se gotovo tri decenije borila za živote djece oboljele od karcinoma na tuzlanskom odjelu, a danas se bori za vlastiti život. Nakon dijagnosticiranja rijetke vrste leukemije, uslijedile su transplantacije, hemoterapije, skupi lijekovi, a bolest se sada proširila i na mozak i prima citostatike u kičmeni kanal. Senka je u bolnici, i navodi da je čeka i zračenje na koje će, poput ostalih, morati putovati. 

Za BHRT je podijelila svoje teško iskustvo i osjećaje.

"To lično smatram poniženjem ljudskog roda. Kao da smo mi djeca pa tamo idemo na ekskurziju sami autobusom. Zamislite vi jednog takvog pacijenta koji mora proći sve to? Nije svako u situaciji da mu ima ko financijski ili na bilo koji drugi način pomoći, platiti stan, hranu, taksi od bolnice do smještaja i obratno", ističe Dervišević.

Vesna Marjanović, koja vodi prijateljicu na radioterapije u Zenicu, ali i kćerka majke oboljele od karcinoma, svjedoči patnji i troškovima pacijenata. Povraćanje i bolovi su samo dio mukotrpnog putovanja do bolnice u drugom gradu. Kaže da su prijateljici refundirali samo troškove prevoza u visini autobusne karte.

"Dali su joj 560 maraka, refundirali, a ona je potrošila preko 2.000. Morala je platiti spavanje, jer nema mjesta u bolnici. Normalno, mora se hraniti. Morala je ići privatno da vadi nalaze", kaže Marjanović.

Još teže stanje Vesna opisuje kada je riječ o njenoj majci.

"Majka nije išla na zračenje, ona ima 82 godine, ne može podnijeti put. Hitnu nisu dali. Ona je penzioner i žena nije mogla izdvojiti toliko novaca za zračenje", navela je Marjanović.

Pacijenti na zračenje putuju u Sarajevo, Zenicu i Mostar, ali nakon informacije da je u Sarajevu obustavljen prijem, za BHRT odgovaraju da su u toku radovi na deinstalaciji dva aparata i instalaciji dva nova linearna akceleratora. Zbog toga je trenutno obustavljeno pružanje radioterapijskih usluga za pacijente iz Tuzlanskog kantona, do završetka instalacije. Iz Zavoda nam potvrđuju da je plaćen prevoz u visini autobusne karte, te da ne postoji zakonska osnova za povrat sredstava za pratnju pacijenta. Takođe, privatni smještaj nije vrsta zdravstvene usluge.

RIAD KURTALIĆ, portparol Zavoda zdravstvenog osiguranja Tuzlanskog kantona:

"Imamo određen broj zahtjeva osiguranih lica koji su podnijeli zahtjev za povrat sredstava za plaćen smještaj u toku radioterapije. Nemamo zakonskog osnova da vršimo povrat sredstava za tu uslugu".

Postavlja se pitanje koliko je pacijenata koji nemaju finansijske mogućnosti za spas života, može li pacijent u takvom stanju putovati autobusom i sam? Društvene mreže preplavljene su teškim ispovijestima, u kojima se govori o dužem čekanju na poziv na zračenje, gubicima dragih osoba. 

"Nedostaje sve više lijekova, aparati su u većini slučajeva dotrajali ili su pred isteklim rokovima a ne nabavljaju se novi. Znaju to svi dobro. Vjerujte i osoblje je na izmaku snaga, niko ne vodi računa ni o njima, svi ćute, trpe i padaju od iscrpljenosti", kaže Senka Dervišević.

Reporterka BHRT-a razgovarala je i sa nekoliko pacijenata iz Gradačca i Gračanice. Svjedoče enormnim troškovima, višemjesečnim čekanjima na poziv i borbi sa administrativnim preprekama. Jedna od njih navodi da je njen brat čekao poziv na odlazak u Zenicu oko pet mjeseci, nadajući se svaki dan da će telefon zazvoniti. Izgubio je bitku za život, poziv nije dočekao.

Ko će odgovarati za patnju i gubitke života? Dok tenderi za nabavku aparata u Tuzli padaju, osim prebacivaja odgovornosti, drugog pomaka nema. Koliko koštaju životi građana?