Branimir Štulić, među širokim balkanskim masama – narodima i narodnostima bivše države poznat i kao „Johnny“, čini skoro sve da ga njegova vjerna vojska poklonika naprosto zaboravi, ali mu to slabo polazi za rukom!

Piše: FARUK KAJTAZ (Izascene)

Branimir Štulić, među širokim balkanskim masama – narodima i narodnostima bivše države poznat i kao „Johnny“, čini skoro sve da ga njegova vjerna vojska poklonika naprosto zaboravi, ali mu to slabo polazi za rukom!

Štulić snima grozne Youtube „albume“; sve - jedan gori od drugoga...svađa se svima, koji se barem okrznu o njegov lik i djelo, te prijeti tužbama. On je morao otići, jer je pokraden i više se neće vratiti i udostojiti nas svojim prisustvom. Sve to, međutim, nije dovoljno da ga vjerna ekipa poklonika ili bolje reći sljedbenika kulta Azra zaboravi ili stavi u neke realne okvire.

Stoje čvrsti i postojani „kano klisurine“.

Na svaku novu Štulićevu provokaciju iz Holandije, ta dokoličarsko-sentimentalna balkanska sljedba samo još čvršće – unutar sebe kleše mit o balkanskom Jimu Morrisonu. Jednom i jedinom rock pjesniku sa Balkana, kome valjda, smatraju oni, i spisak za kupovinu u lokalnoj holandskoj trgovini ima neku umjetničku i poetsku notu. Samo, treba to prepoznati ili skontati.

Tamo gdje nema doslovno ništa osim buke, koja liči ne nekakvu muziku oni pronalaze nove Štulićeve bljeskove genijalnosti – dovoljne da se i pored očajnih rezultata tog tamburanja uz kompjuter nastavi sa širenjem Štulićevog mita.

Kažu da je svaka prava i velika ljubav pomalo iracionalna, pa i ova u vezi obožavanja lika i djela Branimira Štulića. A mit kao i svaki mit - održava se sam od sebe. Kao zadati tok svari, koje teku u neprekidnom i postojanom protoku vremena. Mit osuđen na uspjeh i to ne zato jer je istinit (svi pravi mitovi su najvećim dijelom lažni!), već upravo zato jer – nije.

Slatka je to mala laž o jednom vremenu i jednom autoru, koji je imao svašta reći, ali je odavno postao sušta suprotnost samo sebi. Nekada davno je malo pričao, a puno govorio svojim pjesmama...sada puno priča i svašta svira, a malo kaže. Ljut je i svojeglav. Dalek i hladan, ali i opet nekako „naš“ i mističan. Kao nova verzija Marka Kraljevića sa električnom gitarom i kompjuterom, umjesto buzdovana i vjernog šarca“. Bije svoje mitske bitke i borbe, koje se neće nikada dogoditi i titra maštu raspamećenih fanova. 

Pola pije, pola prosipa...

Šta je htio reći? Kome je poslao poruku? Postoje li u njegovim novim pjesmama neke skrivene ideje. Neka „poruka u boci“, za buduće generacije, koja će tek biti otkrivena!

Dok slušam ovog starog, a zapravo jako novog i nepoznatog Štulića, pada mi na pamet jedan pokušaj novinarskog susreta u Mostaru, nekako pred sami rat u bivšoj državi, kada se lider, već tada autorski ozbiljno kompromotirane Azre, odnekuda pojavio u Mostaru.

Imao je čak i (legenda kaže), neki nejasnu ideju kako želi živjeti u Mostaru, mada sam ja uvijek bio skloniji povjerovati da ga je u Mostar (kako sam tada načuo okolo) dovela privlačnost prema jednoj glumici, koja je u Mostaru tada radila neku jugoslovensku teatarsku produkciju.

I tako ta mala, ali odabrana ekipa mladih novinara punih nadanja i očekivanja zaputila se za preteškim „uherom“ da snimi razgovor sa legendom, a dočekao nas je tek čovjek ugaslih očiju i bez želje za bilo kakvom interakcijom!

Na sva pitanja odgovarao je ignorancijom ili uz par riječi. Možda se ufurao da je Lenon, pa da i on može davati odgovore samo sa dvije riječi – DA ili NE. Sklopili smo taj prokleto teški „Uher“ i jednostvno otišli. Mislim čak i bez pozdrava. Razgovor, na kraju, nismo ni emitovali na radiju i to iz čistog poštovanja prema muzičaru i pjesniku.  

Ko zna, možda su mi baš zbog toga davnog mostarskog iskustva iz nekadašnjeg Doma mladih puno jasnije ove kasnije Štulićeve egzibicije i tirade.  

To jednostavno više nije isti čovjek koga smo nekada misli da znamo! Od izmaštanog Morrisona pretvorio se u neki miks namćorastog starogrčkog pjesnika i Vuka Karadžića. Njegova sljedba sada ima samo jedan veliki strah.

Strah da pravog Johnnya ZAISTA više nema i da ga više nikada neće niti biti! Da je postao - Fantom slobode! Daleka sjena, koja se igra sa njihovim osjećajima i nadanjima. Šta, ako je sve - bilo samo san? 

A fino nam je Johnny još davno pjesmom poslao poruku, ali na Balkanu je uvijek lakše vjerovati u mitove...

To što sam bio to sad'

crna zemlja pokriva

to što bi bio nebo zna

voljela me nije nijedna!