Izet Kamber iz sela Pobriježje, nadomak Sanskog Mosta, danas je jedini aktivni vodeničar na rijeci Blihi, čija vodenica i dalje melje žito, te tako na ovim prostorima održava tradiciju staru stotinama godina. Iako u posljednje vrijeme ima ozbiljnih zdravstvenih problema, Kamber kaže kako se ne odriče ovoga posla i dodaje kako zahvaljujući njemu održava svoje ukupno zdravlje.

“Boraviti u prirodi, izvan gradske vreve, gužve i brojnih problema, za mene je prava privilegija. Cvrkut ptica, žubor rijeke i zvuk vodeničkog točka je ono što me odmara i relaksira. Nikakva bolja sreća nije potrebna meni”, kaže Kamber.

Prisjeća se kako je u prošlosti na rijeci Blihi, plahovitoj i hirovitoj lijevoj pritoci Sane, koja često plavi i čini štetu, bilo mnogo mlinova koje je pokretala snaga vode.

Danas ih je preostalo tek nekoliko, a Kamberova vodenica u Pobriježju jedina je koja radi po cijeli dan i u njoj svi koji žele mogu da samelju žito. “Imam dosta mušterija iz svih dijelova Sanskog Mosta, pa i susjednog Prijedora, koji dolaze i donose pšenicu, kukuruz, ječam ili raž. Žito koje se samelje ispod vodeničkog točka mnogo je kvalitetnije, zdravije i ukusnije. U električnim mlinovima sagori se unutrašnjost zrna i brašno izgubi na kvalitetu i ukusu”, kaže Kamber.

Prema njegovim riječima, ova vodenica postoji više stotina godina, a s vremenom je samo mijenjala svoj izgled. Posljednji put bilo je to 1986. godine, kada je bila sagrađena od drveta, a Bliha ju je potom uništila u velikoj poplavi. Poslije toga ozidana je od čvrstog materijala u obliku u kakvom je i danas prepoznatljiva.

“Ovaj posao sam naslijedio od oca i to je zanat koji se već dugo u našoj porodici prenosi s koljena na koljeno. Pored porodice Kamber, brigu o mlinu vodili su i članovi obitelji Medić, s kojima smo krvno povezani”, priča mlinar.

Dok objašnjava kako radi vodenica, podiže željeznu branu, a ukroćena Bliha potom protiče kroz badanj pokrećući mlinski točak i kameni žrvanj.

“Ovaj žrvanj je od bihacita, kamena koji se može pronaći samo u okolini Bihaća i poznat je po svojoj čvrstoći i trajnosti. Žito se u žrvanj sipa ravnomjerno i polagano melje težinom i snagom točka”, kaže Kamber. Ističe kako se usluga mljevenja brašna u vodenici nekada plaćala ušurom, drugim riječima vodeničaru se ostavljao dio samljevenog brašna.

“Sada je to drugačije, većina plati u gotovom novcu i tu se priča završava”, objašnjava ovaj sanski vodeničar.

Na kraju kaže kako život ne može zamisliti bez klopotanja vodeničkog točka, te da će njegova vodenica raditi i trajati dok je živ.

“Šta će biti poslije mene, o tome na razmišljam mnogo, ali mlade ne interesuju ovakvi poslovi. Ako ništa, neka barem mlin ostane kao uspomena na lijepu prošlost”, kaže stari vodeničar sa sjetom u glasu.